Od partizanke do domaćice: slika žene u jugoslovenskom filmu

Petak, 22. jul 2016. u18h

Alternativni centar  za devojke, Kruševac

Ciklus ANTIFAŠISTIČKI BIOSKOP – projekcija filmskih inserata sa diskusijom

 

Ako su Drugi svetski rat i Narodno oslobodilačka borba (NOB) našli svoj prostor na filmskom platnu, postavlja se pitanje gde su se u filmskoj industriji i umetnosti izgubile priče o ženama koje su pojedinačno i kolektivno učestvovale i umirale u izgradnji sveta u kome su očekivale da žive kao ravnopravne. Kroz analizu pet tropa ženskosti na filmu: lik partizanke, žene u pozadini, radnice, kolaboracionistkinje i domaćice, želja nam je da otvorimo pitanja na koji način slika žene/a u jugoslovenskom filmu do kraja 60-tih godina kao deo socijalističkog imaginarijuma korespondira sa emancipatorskim politikama socijalističke Jugoslavije. Kao i na koji način te slike pregovaraju sa realnošću svakodnevnog života tadašnjeg društva, njegovim pritivrečnostima i promenama kroz koje je to društvo prolazilo u različitim fazama svoje istorije.

To je i povod za razgovor u kojoj meri film kao zbirka priča koju su Jugosloveni/ke pričali sami sebi (i drugima) o samim sebi, može da ukaže na antagonizme društvenog konteksta u kojima su ti filmovi nastajali, ukazujući na nedostignute ideale slobode i emancipacije u jugoslovenskom društvu. Cilj takvog preispitivanja nije samo otvaranje prostora za uspostavljanje jednog kompleksnijeg viđenja prošlosti, već i promišljanje emancipatorskog potencijala koje takvo preispitivanje ima danas.

Kada otvaramo ovu temu, kroz film ili u "stvarnom" životu, nameću se zapravo dva pitanja:

  • Zašto fokus isključivo na rod nije dovoljan?
  • Zašto fokus isključivo na klasu nije dovoljan?

Program osmislile Marijana Stojčić i Nađa Duhaček

 „Antifašistički bioskop“ je jedna od aktivnosti projekta Škola antifašizma Saveza antifašista Srbije.

Projekat se sprovodi uz podršku Fondacije za otvoreno društvo Srbija.

 

Tribina: Slika žene u jugoslavenskom filmu

Kako kroz prikaze žena u filmovima snimanim u poslijeratnom razdoblju do kraja 1960-ih u socijalističkoj Jugoslaviji možemo pratiti tadašnji imaginarijum i na koji način on ukazuje na društveni kontekst, te u kakvom je odnosu sa svakodnevnim životom bila tadašnja "filmska mitologija", slušale/i smo i diskutirali/e na zanimljivoj tribini koja je održana 30. rujna kinuGrič. Tribinu je organiziralo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba suradnji saSKD Prosvjeta, a gošća predavačica je bila Marijana Stojč iz Saveza antifašista Srbije uz moderaciju Mime Simić.

Nakon pozdrava i uvoda Anete Lalić (ispred organizatora), gošća nam je ukratko predstavila projekt u sklopu kojeg je nastala i ova tribina – Antifašistički bioskop, kao dio Škole antifašizma Saveza antifašista Srbije u čijem je fokusu potraga za načinima otpora ialternativama trendu fašizacije društvu.

Na samom početku, predavačica je ukazala na temeljno pitanje na koje tražimo odgovor, a to jekako je ova tema analiza relevantna danas, odnosno na koji način ovakvo preispitivanje otvara prostor za kompleksnije viđenje prošlosti i promišljanje emancipatorskog potencijala tadašnjeg vremena.

Imaginarijum o kojemu je riječ odnosi se, dakle, na novo društvo u nastajanju neposredno nakon Drugog svjetskog rata, građeno na idealima nadetničnosti i socijalne pravde. Integralni dio te ideologije bila je i emancipacija žena – prije svega kroz obrazovanje, rad i uključivanje žena u politički život. Kinematografija je u tom razdoblju bila izuzetno važna, nakon rata su filmski studiji nicali u svim glavnim gradovima bivše države, a u samom početku osnovna funkcija filma je bilo dokumentiranje rata, poslijeratnih suđenja te obnove i izgradnje zemlje. No, vrlo rano se počinju snimati i igrani filmovi, koji su bili osnovni medij za prenošenje popularne mitologije. 

Budući da nam su nam u fokusu bile žene, odnosno (nedosegnuti) ideal emancipacije žena, kronološki smo pratili kroz filmske isječke tadašnjih filmova kako su se oblikovali tropi žena kroz film kao popularni medij koji istovremeno oblikuje i odražava zbilju.

Kroz prva dva prikazana klipa, iz drugog igranog jugoslavenskog filma (prvog hrvatskog) – "Živjet će ovaj narod" (1947.),  predavačica je ukazala na trop žene u pozadini – i prikaz žena kao kolektiviteta koji aktivno sudjeluje u borbi. Taj je trop korespondirao s razdobljem osnivanja AFŽ-a, novog Ustava i  novih zakona koji su omogućili prava žena – od prava glasa do prava na abortus (1951.). Predavačica je ukazala i na to kako je neposredno nakon rata 70 posto stanovništva bilo seosko, to je bilo naslijeđeno patrijarhalno društvo u potpunosti obespravljenih žena,  te kako su takve službene politike prenosile poruku revolucionarne promjene kojoj se teži. Tako su u ovom filmu žene u pozadini mlade seljanke koje bilo individualno (kroz glavni lik Jagode), bilo kao kolektiv, postaju aktivni subjekt borbe (film je nastao na predlošku romana Branka Ćopića, u režiji Nikole Popoviće, a možete ga pogledati ovdje.)

Jagoda (Vera Ilić-Đukić), Živjet će ovaj narod (Nikola Popović, 1947).

Jagoda (Vera Ilić-Đukić), Živjet će ovaj narod (Nikola Popović, 1947).

Sljedeći isječak bio je iz vjerojatno najpoznatijeg jugoslavenskog partizanskog filma "Bitka naNeretvi" (Veljko Bulajić, 1969.). Trop partizanke je trop koji je ostao konstantom sve do kraja 1960-ih, a glavnina filmske industrije bila je usmjerena na snimanje velikih filmova koji prikazuju neprijateljske ofenzive. Lik partizanke Danice (Silva Košćina) jedan je od najdojmljivijih i najreprezentativnijih za ovaj trop – žene koja potpuno ravnopravno sudjeluje u borbi na prvoj liniji fronte. Vidjeli smo poznatu scenu s Danicom u krupnom kadru koja istovremeno puca iz mitraljeza i plače.

Partizanka Danica (Silva Košćina), Bitka na neretvi, 1969.

Partizanka Danica (Silva Košćina), Bitka na neretvi, 1969.

Naredni klip bio je vezan uz trop kolaboracionistkinje – u ovom slučaju iz filma "Abeceda straha" (r. Fadil Hadžić, 1961.). Film prati mladu studenticu i ilegalku Vesnu, koja surađuje s partizanima špijunirajući nacističku obitelj Bolner, zaposlivši se kao njihova sobarica. Marijana Stojčić je upozorila kako se ujedno radi i o tropu žene u pozadini, budući da niti jedan od tih tropa nije bio linearan i jednoznačan. Radi se o dvadesetogodišnjem procesu u kojemu su se tropi žena mijenjali, nadograđivali i međusobno spajali i stapali. Tako smo vidjeli/e da se trop partizanke pojavljuje sve do kraja 1960-ih, nakon čega dolazi do promjene.

Vera (Vesna Bojanić), Abeceda straha, 1961.

Vera (Vesna Bojanić), Abeceda straha, 1961.

Na primjeru ovog filma možemo vidjeti i kako rod korelira s klasom. Hadžić prikazuje dekadentnu buržoaziju kroz ženske likove obitelji Bolner, dok s druge strane imamo predstavnicu radničke klase/ženu u pozadini/kolaboracionistkinju. Jedna od zanimljivosti za promišljanje, na koju je ukazala predavačica, je i to da su negativni ženski likovi (primjerice supruga ustaškog kontraobavještajca Bolnera - Elza) prikazani daleko negativnije od muških negativnih likova. U ovom filmu se pojavljuje još jedan trop, kroz lik dekadentne i razmažene (frivolne), ali dobroćudne kćeri Bolnerovih – Saše.

Peti isječak je bio posvećen tropu radnice. Riječ je o ranom filmu jugoslavenske kinematografije – "Priča o fabrici" (r. Vladimir Pogačić, 1949.). Film kroz flashbackove pratiradnicu Mariju (Marija Crnobori), neposredno nakon oslobođenja, tvorničku udarnicu posvećenu izgradnji novog društva, tijekom njezinog svjedočenja nakon sabotaže u tvornici. Marijina priča usredotočena je na njezin odnos sa suprugom (također udarnikom i komunistom), odnosno na njezin privatni život u kojemu dolazi do nove postavke ljubavnog/bračnog odnosa, budući da seMarija opire nametnutim ženskim kućanskim ulogama. Kroz suđenje saznajemo i da jeMarija u tom konfliktu svojih uloga odabrala posao, a ne brak, a osobno mi je zadivljujuća scena u kojoj "osvežena i lepa, Marija sledi sebe" (kako je primijetila naša predavačica) te "pravda" svoj odabir izgovorivši i rečenicu kako nije moguće odvojiti privatno (osobno) od društvenog (javnog). Napominjem, radi se o 1949. godini, a poruka ovog filma doista je emancipatorska čak i danas.

Krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih dolazi do promjene, moglo bi se reći i zaokreta u prikazu ženskih likova. Premda je trop partizanke opstao (kroz partizanske filmove), trop radnice nije, a s društvenim promjenama u kojima se našla država, između Istoka i Zapada, pretvarajući se postepeno iz društva proizvodnje u društvo potrošnje, žene se više ne stavlja u odnos s radom, a udarnica/radnica biva zamijenjena (pasivnom) suprugom. Ovo je jedna od (čestih) varijanti tropa domaćice – frivolna, frustrirana, sebična supruga (očajna domaćica). Jedan od prvih filmova u kojemu smo vidjeli/e taj trop, snimljen je još 1950., a radi se o filmu Radivoja Lole Đukić – "Jezero", (ulogu supruge igra redateljeva supruga Vera Ilić-Đukić). Kao primjer ovog tropa smo pogledali/e isječak iz filma "Nije bilo uzalud" (r. Nikola Tanhofer, 1957.). Zlata Perlić glumi mladu frivolnu i frustriranu suprugu liječnika koji se zbog posla vraća u rodno selo kako bi se borio protiv zaostalosti u rodnom kraju.

Kadrovi iz filma

Kadrovi iz filma

Kroz 1960-e sve je vidljiviji zaokret prema potrošačkom društvu, a sve češće se snimaju komedije u kojima vidimo trop dekadentnih mladih žena (mondenki), jer domaći filmovi sve više prate zapadnu filmsku proizvodnju. Premda su u nekim momentima takvi ženski likovi i emancipatorski, te "emancipirane mlade žene" - poput studentice Sonje (Beba Lončar) u iznimno popularnoj glazbenoj komediji "Ljubav i moda(r. Ljubomir Radičević, 1960.) na kraju filma (spoiler!) završavaju u braku, a zaplet se vrti oko ljubavnog odnosa s muškarcem. Vidjeli smo šarmantan klip uvodne špice (uz pratnju songa "Motorizovana šizika") u kojemu Beba Lončar u maniri i outfitu tadašnjih zapadnjačkih filmskih diva vozi motor kroz Beograd, ne bi li se sudarila sa svojim budućim suprugom.

Studentica Sonja, Motorizovana šizika (Beba Lončar), Ljubav i moda, (r. Ljubomir Radičević, 1960.)

Studentica Sonja, Motorizovana šizika (Beba Lončar), Ljubav i moda, (r. Ljubomir Radičević, 1960.)

Posljednji klip uz koji smo diskutirali/e bio je iz filmske komedije "Muškarci" (r. Milo Đukanović, 1963.), a tu smo se susreli s još jednom varijantom tropa domaćice – domaćica uaju. Olivera Marković glumi  liječnicu/suprugu/domaćicu/majku četvero male djece Miru. Kroz prvi dio filma Mira se "lomi između kućanskih/majčinskih obaveza i zahtjevnog liječničkog posla" te možemo dobro vidjeti kako je u privatnoj sferi bilo zadržano tradicionalno shvaćanje žene i njezine (majčinske/bračne) uloge u društvu. Suprug Žika (Slobodan Perović) radi u uredu, no pola vremena provede sa šefom i kolegama u kafiću. U drugom dijelu filma dolazi do "zamjene uloga" i Žika odlučuje biti "domaćica" i brinuti se o djeci i kućanstvu dok Mira ne završi specijalizaciju. Premda ovdje imamo i dalje sliku "tradicionalnog braka i obitelji" u kojemu muškarac eventualno "pomaže" ženi, na kraju filma ipak ne dolazi do "povratka na staro", već se supružnici dogovore o daljnjoj podjeli obiteljskih obaveza.

Ovaj film nas je još jednom ponukao da zaključimo kako bez transformacije rodnih odnosa nema ni transformacije društva.

 

Supružnici Vera i Žika (Olivera Marković i Slobodan Perović),

Supružnici Vera i Žika (Olivera Marković i Slobodan Perović),

U prilog tomu išla je i daljnja rasprava o nadolazećem razdoblju Crnog vala u jugoslavenskoj kinematografiji u kojemu su mnogi glasovi "podređenih i marginaliziranih" (u smislu klase) dobili svoj glas, no ipak je izostala rodna dimenzija, tako da su  muški likovi postali multidimenzionalni, a ženski ostali jednodimenzionalni – kao pripadnice niže klase najčešće su prikazivane kroz stereotipe očajnice, žrtve ili "lake žene".

U nastavku rasprave govorili smo o neskladu službene ideologije koja je propagirala emancipaciju i ravnopravnost žena sa stvarnošću i svakodnevnim životom. Jedno od naličja te ideologije je i način na koji je s društveno-političke scene vrlo rano nestao Antifašistički front žena (1953.).

Kao što je na kraju tribine zaključeno, film kao medij ideologije, "kao priča koju pričamo sami sebi i drugima o sebi", doista oslikava antagonizme društvenog konteksta, ponekad i nedosegnute ideale slobode i emancipacije u društvu.

Ovo je bila vrlo zanimljiva i inspirativna tribina, a osobno me je ponukala na istraživanja jugoslavenske kinematografije 1970-ih i 1980-ih, razdoblja koje mi je i osobno/društveno, ali i filmski blisko. Jer kao što je zaključila naša gošća - "film predstavlja izuzetno vrijednu građu za analizu vremena u kojemu je nastajao, ali i za propitivanje tropa kao nasljeđa i njihovog emancipatorskog potencijala".

 

Sanja Kovačević

Preuzeto sa Libela.