Nakon polemika koje je potaknuo odnos tek formirane hrvatske vlade prema antifašizmu, novi su skandal izazvali nedavni parlamentarni izbori u Slovačkoj. U parlament je, uz tradicionalne predstavnike ekstremne desnice, ušla i stranka koja se otvoreno smatra nasljednicom slovačkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata. No suprotno čestim interpretacijama, proces rehabilitacije povijesnog fašizma i pojava desnice “bez kompleksa antifašizma” nije rezerviran za bivše socijalističke zemlje. Dapače, paralelno se odvija i u Italiji, zemlji u kojoj je spomenuti pokret i nastao.
Dok u Hrvatskoj traje polemika oko članova Vlade koji izražavaju simpatije prema poraženim fašističkim snagama iz Drugog svjetskog rata, u Italiji Camice Nereimaju vlastiti mauzolej Duceu kojega redovito pohode čitave obitelji, a fašisti u vladi su sjedili još prije desetljeća i pol. Sve se to događa u jednoj od osnivačica Europske unije, republici formalno zasnovanoj na radu i utemeljenoj na antifašizmu, zemlji koja s Hrvatskom dijeli i dobar i loš dio povijesti.
Pad Berlinskog zida potaknuo je redefiniciju nacionalnog identiteta u različitim stupnjevima diljem Europe. Od lustracija u Češkoj do ratova na jugoistoku kontinenta, kompletirajući proces ustoličenjem četničkih vojvoda i ustaških simpatizera na najviše funkcije u Srbiji i Hrvatskoj. No ovakva ili slična događanja nisu bila ekskluzivna za bivše socijalističke zemlje, već su vidljiva i u zapadnoeuropskim parlamentarnim demokracijama. Proces konsolidacije nakon pada socijalizma polagano je političke stranke, narode i ekonomije Europe premještao sve više “u desno” da bi danas, četvrt stoljeća nakon, nekadašnje komunističke partije u ekonomskim okvirima postale svoja suprotnost, a s političkim elitama na istom su se putovanju našli i narodi koji ih biraju. Pretvaranje socijalističkih republika u parlamentarne demokracije s fašističkim simpatizerima na vlasti proces je kojemu smo svjedoci. No kako se na istom putu našla i zemlja sa sedamdeset godina dugom parlamentarnom tradicijom, nekada najvećom parlamentarnom komunističkom partijom u zapadnoj Europi i republika formalno utemeljena na antifašizmu?
Ukratko, uz dosta revizije povijesti te uz pomoć oportunizma talijanske ljevice. Prije svega tamošnje Komunističke partije koja se, kao i kod nas, transformirala u Demokratsku stranku (Partito Democratico), učinivši korak dalje od svojih hrvatskih pandana pošteno odbacivši prefiks “socijal”. Važnu propagandnu ulogu u događanjima koji će u talijanskom društvu redefinirati fašizam i postaviti ga kao društveno prihvatljiv politički izričaj imali su upravo naši krajevi, točnije događanja nakon Drugog svjetskog rata, koja Talijani kratko zovu “foibe”.
Premda je talijansko-slovenska komisija povjesničara još 2007. godine utvrdila kako u periodu od 1943. godine do neposredno nakon rata na područjima koja je zauzela jugoslavenska vojska nije bilo više od četiri tisuće mrtvih, talijanski mediji svake godine prilikom obilježavanja Dana sjećanja (kojim se 10. veljače “čuva i obnavlja sjećanje na tragediju Talijana i sve žrtve fojbi te egzodus Istrana, Fiumana i Dalmata nakon Drugog svjetskog rata”1) još uvijek barataju brojkama od 10 do 30 tisuća Talijana ubijenih u odmazdi krvoločnih Slavena – komunista. Barbari Slavi tako su, po mainstream medijima, Talijane vezivali žicom i bacali u krške jame samo zbog toga što su Talijani. Od proglašenja Zakona o Danu sjećanja 2004. godine, škole, državne institucije i lokalna samouprava dužna je posvetiti 10. veljače izložbama, javnim tribinama i komemoracijama tijekom kojih se tragični događaji iz Drugog svjetskog rata nemilosrdno revidiraju i koriste za promociju i rehabilitaciju fašizma otprilike kako se i Bleiburg koristi u Hrvatskoj. Samo malo plastičnije.
Naime, Dan sjećanja nerijetko se u talijanskim medijima – od državne televizije RAI, preko najtiražnijih dnevnih listova, do službenih stranica talijanskog parlamenta – paradoksalno obilježava uz fotografije ubojstava Hrvata i Slovenaca od strane fašista.2 Poziv na obilježavanje Dana sjećanja na genocid nad desetinama tisuća ubijenih Talijana samo zato što su Talijani tako je u udarnom večernjem terminu na televiziji RAI ilustriran strijeljanjem petero slovenskih seljaka 1942. godine kod sela Dane pred streljačkim vodom divizije Sardegna.
“Ne radi se samo o jednoj fotografiji već o desetinama. Ova je tek simbol s obzirom na to da je riječ o fotografiji koja se najviše koristi. Tužnije od toga što se radi o nevjerojatnom paradoksu gdje se žrtve prikazuju kao ubojice, a ubojice kao žrtve, jest jedino to što nitko od povjesničara, novinara ili višemilijunskog auditorija nije primijetio da oni koji drže puške nose talijanske uniforme. Psiholozi to objašnjavaju terminom ‘redukcija pretpostavke’. To su duboko usađene ideje koje utječu na prosuđivanje. U Italiji je ta duboko usađena ideja da su zločine činili komunisti-Slaveni nad Talijanima”, objašnjava povjesničarka Alessandra Kersevan.
Premda je Wu Ming kolektiv3 razotkrio čitav niz sličnih primjera manipulacije fotografijama, ubojstva civila i partizana s područja čitave bivše Jugoslavije i dalje se koriste kao ilustracija “genocida” Slavena nad Talijanima. Treba pak napomenuti da ovako ilustrirani manifesti i pozivi na komemoracije uglavnom privlače esule ili optante te njihove obitelji.4 Na tim manifestacijama, od kojih je najveća u Bazovici pokraj Trsta, ne nedostaje ni obilježja fašističkih jedinica, ali ni odličja koje predsjednik Republike svake godine dijeli stradalima. Među odlikovanima se nalazi i tristotinjak fašista koji su poginuli u borbama s partizanima. Možda najeklatantniji primjer je onaj Vincenza Serrentina, osnivača Fašističke stranke u Zadru tijekom 1920-ih godina. Po kapitulaciji Italije, te okupaciji Zadra od strane nacističke Njemačke, Sarrentina novi gospodari nagrađuju mjestom prefekta. Na ovoj poziciji ostaje do kraja rata kada ga u Trstu partizani hapse pod optužbom za ratni zločin. Dvije godine kasnije strijeljan je u Šibeniku s obzirom na to da je kao član Izvanrednog suda za Dalmaciju bio direktno odgovoran za smrt 35 partizana. Lani je pak posthumno dobio odličje od predsjednika republike Sergia Mattarelle jer Zakon o sjećanju predviđa “priznanje za sve bačene u fojbe i nestale”.
Novi politički konsenzus
Fašizam se u Italiju nakon 50 godina možda nije vratio pod istim okolnostima kao u Hrvatskoj, ali barem dijelom jest zbog istih razloga. Naime, u sjeni ruševina Berlinskog zida, polako se urušavala čitava politička ostavština kontinenta. Pad komunizma na istoku Europe snažno je potresao i zapad.
“Od Drugog svjetskog rata do 1990. godine temelj talijanske demokracije je antifašizam. Posljedice pada komunizma u određenom su smislu slične na prostoru bivše Jugoslavije i Italije te obje zemlje kreću u političku tranziciju. S padom komunizma, Komunistička partija u Italiji, kao i u Hrvatskoj, više ne može biti komunistička i ona se transformira u današnju Demokratsku stranku. Stvara se politička nestabilnost u kojoj u kratkom periodu 1990-ih godina nestaju sve stranke koje su do tada vladale Italijom više od pola stoljeća. Istovremeno, stvara se novi politički pokret – Sjeverna liga (Lega Nord)”, objašnjava sociolog Federico Tenca Montini koji je u knjizi Fenomenologija mučeništva u medijima(Fenomenologia di un martirologio mediatico, 2014.) proučavao kako su se fojbe prikazivale u javnom prostoru od 1990-ih godina.
Berlinski zid u svoj je svojoj monstruoznosti na ironičan način, i daleko od svojih mitraljeskih gnijezda, ipak opravdavao svoj službeni naziv “Antifašistički zaštitni zid”. Naime, do pada Zida u Italiji je bilo nezamislivo da se neka postfašistička stranka pojavi u vlasti. Rušenje tog zida otvorilo je prostor za reviziju povijesti, za što su kao jedan od glavnih alata poslužile fojbe. “One imaju važnu ulogu u velikom projektu redefiniranja kulturnog imaginarija talijanskog identiteta. Padom komunizma naši se neofašisti reorganiziraju, a krajem 1990-ih prvi puta nakon rata dolaze na vlast. Ako su dakle postfašisti na vlasti to znači da antifašizam više ne predstavlja garanciju ustavnosti te političke elite traže neki novi zajednički denominator koji ih ujedinjuje i tu ulogu tada preuzima patriotizam, odnosno nacionalizam”, pojašnjava Tenca Montini.
Riječ je o povijesnom trenutku u kojem se ljevica distancira od komunističke prošlosti priznajući moralni i ideološki poraz. Zajedno s umivenim fašistima traži novi politički balans udaljavajući se od svoje srži. Političke podjele postaju znak ružnih prošlih vremena i svi Talijani koji su se borili za domovinu postaju uvaženi članovi društva pri čemu ideološka pozicija u borbi postaje zanemariva. Ukratko, ideologija je postala suvišna, a glavnu ulogu preuzima Domovina. Ako nekoga ovaj razvoj događaja podsjeća na hrvatsku inačicu “povijesne pomirbe”, posve je u pravu. Umivanje fašizma imalo je mnoge dodirne točke s obje strane Jadrana. Naposljetku, slične fenomene proživjela je i Španjolska, a proživljavaju se u ovom ili onom obliku i u Srbiji, Sloveniji, Ukrajini…
Upravo zahvaljujući novoj konstelaciji snaga i odmaku od antifašizma prema nacionalizmu fojbe doživljavaju veliki preporod. Gotovo istovremeno na prostorima bivše Jugoslavije odvija se najkrvaviji rat od onog protiv nacifašizma i “Zapad guta slike koncentracijskih logora, masovnih ubojstava poput pornografije”, upozorava Tenca Montini na riječi Dubravke Ugrešić. “U Italiji se na sve to gleda patronizirajuće u stilu: ‘Gle tko radi te stvari, ti slavenski barbari, taj talog Europe. Kod nas se takvo nešto nikada ne bi moglo dogoditi.’ To je otprilike faza u kojoj se sve glasnije čuje glas esula. Oni pak slike iz 1990-ih koriste kao podsjetnik što su sve Slaveni radili njima 1945.”, tumači sociolog naglašavajući kako su mainstream mediji vrlo brzo preuzeli takav diskurs i počeli se razbacivati s brojevima ubijenih Talijana u fojbama.
Nakon inicijalne faze u kojoj se obnavlja fašistički mit o slavenskim barbarima i kada postfašisti prvi puta dolaze na vlast,5 Pandorina kutija je nepovratno otvorena. Nacionalizam prodire u javni diskurs i neofašisti, nakon dvije godine pauze, ponovo preuzimaju vlast te kreće nova faza institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. “Zakon o sjećanju donesen je zajedničkim ‘naporom’ ljevice u oporbi i postfašista, skupa s Berlusconijem na vlasti. Ovaj Zakon izjednačava Holokaust i fojbe te egzodus Talijana pa ih čak i kalendarski postavlja jako blizu. S inauguracijom Dana sjećanja kreće i medijska kampanja kojoj je najdragocjeniji eksponent film Srce u jami (Il Cuore nel pozzo, Alberto Negrin, 2005.). Riječ je o filmu koji je pun povijesnih falsifikata, etničke mržnje, komunista koji su redom pijanci silovatelji, ubojice i mrzitelji svega talijanskog. No taj film postaje službena verzija povijesnih događaja na talijanskoj istočnoj granici”, tumači Tenca Montini.
Prešućena povijest, ekranizirana žrtva
Osim ovog dragulja talijanske kinematografije, u to je vrijeme snimljen čitav niz filmova kojima se naglašava drevni mit o “dobrim Talijanima” (Italiani brava gente) te se, kao i u nešto starijem Mediterraneu (1991.), talijanska vojska prikazuje poput miroljubivih turista. “Radi se o filmovima u kojima su Talijani uvijek dobri, čak i onda kada su fašisti. S obzirom na pedeset godina vladavine antifašizma, neofašistima je bilo teško ugurati se u kulturu, sveučilišta… čak i kada su konačno došli na vlast. Stoga se u okviru Vlade organizira debata o ulozi te etičkim i kulturološkim potencijalima igranog filma. Praktički vlast razmišlja o tome kako rekonstruirati javno mnijenje i kako to uraditi što brže. Korištenjem masovnih medija, dakako. Rezultat toga su potom i filmovi snimljeni u okviru nacionalne TV kuće RAI”, prepričava zaključke svoje studije Federico Tenca Montini naglašavajući kako to ne treba čuditi jer je Berlusconi upravo na krilima svog medijskog carstva i dobio izbore.
“Sjećanje na prisilnu talijanizaciju Slovenaca i Hrvata, fašističke koncentracijske logore i njihove ratne zločine u Italiji je u potpunosti izbačeno iz kolektivnog imaginarija. Ovo brisanje povijesti često se miješa s antislavizmom. Fašizam je dvadeset godina udarao u tu propagandu […] i u Italiji danas postoji problem rasizma prema narodima bivše Jugoslavije”, objašnjava Wu Ming 1, član bolonjskog kolektiva koji već dobru deceniju uspješno skriva identitet svojih članova od medija ne bi li se težište prebacilo na ono o čemu govore umjesto na trivijalije kojima su mediji skloni. Svi aspekti povijesti koji bi mogli podsjetiti narod da je Italija radila ratne zločine sustavno se brišu iz kolektivne svijesti. Napokon, u talijanskim školama povijest je donedavno završavala s Prvim svjetskim ratom.
Da fojbe nisu usamljen primjer dekontekstualizacije povijesti, gdje se povijest prikazuje od trenutka koji naratoru odgovara, svjedoči i primjer odnosa prema kolonijalnoj politici u Africi. Naime, posve isti principi po kojima se u Italiji kroji službena povijest fojbi vrijedi i za talijanske avanture u Etiopiji, Somaliji i Libiji.
“Postoji jako malo materijala na ovu temu s brojnim nepreciznostima. Čini se kao da je dio povijesti u potpunosti izuzet iz sjećanja ove zemlje. U školama se uči povijest Amerike, Francuske, Španjolske, ali onda se ne uči povijest Italije i njenih kolonija u Africi. Gotovo nitko ovdje ne zna tko je bio Rodolfo Graziani kojem je za 120 tisuća eura u ljeto 2012. godine podignut mauzolej u blizini Rima”,6 upozorava Yodit Berhane, politologinja eritrejskih korijena, podsjećajući na fašističkog ratnog zločinca koji nikada nije osuđen za pokolje u Africi. Baš kao ni general Mario Roatta koji je operirao na Balkanu te nekoliko stotina drugih talijanskih državljana koji su nakon fašističke epizode nastavili svoje vojne i činovničke karijere u institucijama republike, a političke u okviru Talijanskog socijalnog pokreta (MSI). Ova postfašistička stranka osnovana 1946. godine do 1960-ih postala je četvrta stranka po veličini da bi se 1990-ih reformirala i napokon ušla u vladu.
Složena politička situacija u kojoj je, nakon rata, trebao biti obuzdan komunizam dovela je do paradoksalnog ishoda gdje Italija postaje jedina zemlja u Europi koja u parlamentu ima kontinuitet poražene ideologije još od drugih poslijeratnih izbora 1948. godine. Za razliku od Njemačke, Italija nikada nije doživjela defašizaciju društva. Jedina je zemlja u Europi koja sve do 21. stoljeća nije sudila nacistima za brojne zločine tijekom okupacije od 1943. godine do oslobođenja. Suđenje nacistima značilo bi i reviziju uloge fašista koji su čitavo vrijeme sudjelovali u političkom i društvenom životu zemlje zaštićeni od strane zapadnih saveznika.
“Nema sumnje da je za današnje stanje u kojem je umiveni fašizam ponovo prihvaćena ideologija, osim domaće ljevice, kriv i oportunizam zapadnih saveznika. U jednom trenutku fašizam više nije bio opasnost u Europi i Italiji, a borba se polako prenijela u Hladni rat protiv komunizma. Stoga je u Italiji bilo oportuno reciklirati službenike starog režima kako bi ih se iskoristilo u antikomunističkoj funkciji”, tako Wu Ming 1 tumači okolnosti koje su udarile temelje fašizmu za 21. stoljeće.
Iako je Italija Drugi svjetski rat vodila uz bok Hitlerove Njemačke, u društvenom narativu ostao je tek mit o dobrom Talijanu i žrtvi. “Unatoč čitavoj povijesti fašizma, elite su narodu uspjele isplesti priču i snimati filmove u kojima su Talijani žrtve. BBC-jev film ‘Ostavština fašizma’ iz 1989. godine RAI je kupio samo kako bi ga držao u ‘bunkeru’. Napokon je prikazan 2004. godine na jednom privatnom kanalu, ali tek nakon što su istekla prava državne televizije. Zabranjen je film ‘Pustinjski lav’ koji opisuje otpor protiv talijanskog kolonijalizma gdje se talijanska vojska ne prikazuje u skladu s nacionalnim narativom”, objašnjava Wu Ming 1. Za spomenuti je film talijanski premijer Giulio Andreotti 1980-ih tvrdio da šteti časti talijanske vojske nakon čega je bio zabranjen sve do 2009. godine kada je prvi puta službeno prikazan.
Mit o “dobrom Talijanu” koji su gajile političke elite, kako lijeve tako i desne, uspješno je preživio pola stoljeća do pada komunizma kada se na Apeninima 1990-ih konačno otvorila mogućnost za rehabilitaciju fašizma. No da bi mit ostao čvrst i postojan nije bila dovoljna samo propaganda i sustavno prešućivanje povijesti. Kako bi se u masama “uhvatio” bilo je potrebno i obrazovanje koje je preslika javnog diskursa. Nažalost, kvalitetne studije posvećene analizi fojbi u povijesnim udžbenicima koji su se u Italiji koristili od kraja rata na ovamo još uvijek nema. Izuzetak je rad Giuliana Leonija i Andree Tappija koji analizira što se u školama u posljednjih 60 godina predavalo o talijanskom kolonijalizmu.
“Postoji očiti kontinuitet kada promatramo što se u školama učilo u doba fašizma i poslijeratnoj Italiji. Talijanska vojska okarakterizirana je kao herojska dok su autohtoni stanovnici barbari. Sve u svrhu konstrukcije identiteta Italije kao prestižne nacije. Do kraja 1980-ih zadržava se rasistički odnos prema talijanskom kolonijalizmu”, zaključuju Giuliano Leoni i Andrea Tappi u znanstvenom radu “Izgubljene stranice. Kolonijalizam u povijesnim udžbenicima od rata na ovamo”.7Kolonijalna povijest Italije u školama više je upregnuta u očuvanje mitova nego u proučavanje povijesti. Ako povučemo paralelu s fojbama, možemo pretpostaviti kako se ne radi o značajno drugačijem pristupu.
Nove generacije Talijana emancipaciju od propagande morat će dakle potražiti u nekim alternativnim izvorima, izvan školskih klupa, službene televizije i javnog diskursa. “Ljudi ovdje uglavnom vrlo malo znaju o povijesnim činjenicama, no to ne znači da je riječ o naciji idiota. Kada bi to bilo tako, slobodno bih mogao prestati baviti se ovim što radim. Na žalost, ne možemo očekivati da ljudi znaju nešto što im nitko nije objasnio i propisno kontekstualizirao. Srećom, kada se to uradi onda je i rezultat tu. To je jedna gerilska borba. Duga i teška, ali na kraju krajeva, partizani su se goloruki borili protiv brojno nadmoćnijeg neprijatelja i pobijedili”, optimistično zaključuje Wu Ming 1.
1 Zakon br. 92, 30. ožujka 2004. godine.
2 Piero Purini, “Come si manipola la storia attraverso le immagini: il Giorno del Ricordo e i falsi fotografici sulle foibe”, Giap, Wu Ming, 11. ožujka 2015.
3 Lucie Geffroy, “Wu Ming – kulturna gerila”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2015.
4 Termini esuli (egzilanti) i optanti (oni koji su odabrali preseljenje u Italiju), odnose se na etničke Talijane koji prije 1945. godine živjeli na istočnoj obali Jadrana da bi je napustili nakon što je područje pripalo Jugoslaviji.
5 Sjeverna liga i Nacionalni savez (sljednik fašističkog Talijanskog socijalnog pokreta) sudjelovali su u čak četiri vlade pod predsjedanjem Silvia Berlusconija (1994.-1995., 2001.-2005., 2005.-2006. i 2008.-2011.)
6 Erika Farris, “Colonialismo in Africa, ‘L’Italia non può dimenticare la sua storia'”, Il Fatto Quotidiano, 30. rujna 2013.
7 Copertina di Zapruder, br. 23, rujan-prosinac 2010.
Mladen Barbarić