Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
Žalosno je živjeti u vremenima kada Huffington Post provjerava „istinitost tvrdnji“ Miloa Yiannopoulosa. Čini se da su američki mediji, netom utabavši Trumpu put prema moći (prije nego li su sami sebe tašto prozvali „pokretom otpora“), odlučili kako je nužno ovog tupastog sociopata uzeti za ozbiljno. Barem dok ne ostvari svoj cilj i postane Caesar Flickerman u kombinaciji s Donaldom kao jeftinom inkarnacijom predsjednika Snowa.
Međutim, kao i u slučaju Trumpa, Bannona, Spicera, Conway, Millera, i cijele te skaradne ekipe, rad na utvrđivanju istinitosti tvrdnji sve više promašuje poantu. Svrha radi koje oni koriste jezik je demonstracija moći – riječ je o konativnim, a ne konstativnim namjerama. Izjaviti da „trans osobe imaju psihički poremećaj“ nije deskriptivan iskaz, tvrdnja koja pretendira na istinitost, već govorni čin. Radi se o metodi potpirivanja razgovora ne bi li se isti pretvorio u fizički obračun, uglavnom usmjeren prema transrodnim osobama. Naravno, pri svakoj se replici može ukazati potreba za razjašnjavanjem „činjenica“, kakve god one bile. No osim što bi „uništenje“ Yiannopoulosa na Daily Showu pobudilo tek uzdah očajanja, ono je naprosto neadekvatno. Vrijedi razmotriti na temelju čega se doima adekvatnim.
Fašisti su na ovakvom terenu u prednosti jer se ne ponašaju kao da vode dijalog. Svjesni su da bacaju verbalne cigle te da će, kada za to dođe vrijeme i pod okolnostima koje sami izaberu, bacati stvarne cigle ili ispaljivati metke
Problem dijelom leži u tome što operativne liberalne političke teorije o „govoru“ – teorije koje, neovisno o tome „vjerujemo“ li u njih ili ne, često dominiraju ljudskim postupcima i reakcijama – stoljećima kasne za razinom znanja o tome kako funkcionira jezik. Još se uvijek pretpostavlja da je jezik u principu neutralni kanal, koji prenosi značenje s jednog mjesta na drugo, umjesto da je jezik nešto čime se na nas djeluje. Samo značenje razmatra se kao sadržano u jeziku, kao nešto što možemo razložiti i o čemu možemo promisliti – umjesto kao oblik usmjeravanja, nešto što djeluje na nas samom materijalnošću jezika i onime što ista aktivira u nama. Ako jezik na nas djeluje, ako uvidimo da neslaganje naprosto nije dovoljno adekvatan odgovor, ako zbog toga poželimo potegnuti šakom, ili ciglom, mora da je tome tako jer smo razdražljive mimozice koje nisu u stanju uhvatiti se ukoštac s argumentom.
Fašisti su na ovakvom terenu u prednosti jer se ne ponašaju kao da vode dijalog. Svjesni su da bacaju verbalne cigle te da će, kada za to dođe vrijeme i pod okolnostima koje sami izaberu, bacati stvarne cigle ili ispaljivati metke. U međuvremenu, koriste se komunikacijskim protokolima srednjostrujaških medija kako bi pojačali svoj doseg, bez ulaženja u ikakvu ozbiljniju raspravu sa svojim protivnicima. Apologeti i glasnogovornici Trumpove administracije nisu nužno najbolji primjer ovakvog djelovanja, jer su nedisciplinirani i nekompetentni. Među njima ima fašista, no malo je fašističke organizacije. Marine Le Pen i njezin Nacionalni front na puno su boljem tragu. Izbjegavaju tiskane medije, a njihovi tjelesni čuvari premlaćuju novinare, jer finalnu verziju koja odlazi u tisak uvijek kontrolira netko drugi. No u potpunosti iskorištavaju audiovizualne medije, a osobito prijenose uživo, gazeći pritom spokojno preko svih diskurzivnih prepreka na koje naiđu, umjesto da uđu u diskusiju sa svojim sugovornicima.
Tijekom poznatog intervjua održanog u nedjelju na Dan sjećanja, Le Pen je svojeg domaćina Andrewa Marra dočekala na nož, znajući da nije došla u njegovu emisiju kako bi se upustila u dijalog. Le Pen svrstava Marra i njegovu sortu u pripadnike neprijateljskog tabora – oni su prepreka koju je potrebno zaobići, a ne potencijalni sugovornici. Njezina je zadaća bila da pomoću vlastita glasa, izražaja i fizičkog držanja utjelovi strast prema onome što govori, izbjegne očite zamke i prenese poruku u glavnim crtama na što nezaboravniji način. Kada Le Pen izjavi da se „anglo-saksonci bude“, nije riječ o deskriptivnom iskazu kojega je moguće osporiti u debati, ili čiju se istinitost može utvrditi. Jednako bi imalo smisla provjeravati činjenice u reklami. Radi se o performativnoj izjavi, kojom se uspostavlja distinkcija između prijatelja i neprijatelja. Le Pen se u toj emisiji pojavila ne bi li interpelirala svoju publiku, poklonila se određenim pojedincima, zavela neodlučne i simbolički zgazila ostale. I to je postigla.
Kada Le Pen izjavi da se „anglo-saksonci bude“, nije riječ o deskriptivnom iskazu kojega je moguće osporiti u debati, ili čiju se istinitost može utvrditi, već o performativnoj izjavi, kojom se uspostavlja distinkcija između prijatelja i neprijatelja
Naravno, ne treba me podsjećati da svrstati Marra među teškaše ima smisla jednako kao i staviti vjetrokaz u istu kategoriju. Možda bi netko drugi vodio intervju sa sviješću o čemu govori, ili bio zabrinutiji samim fašizmom od potencijalne prijetnje za „sigurnost Zapada“ ili europske institucije. Također je istina da je format takvih emisija usmjeren prema tome da kandidati izlože svoje stavove, zbog čega je nemoguće previše raspravljati, ili se konfrontirati: ako fašistkinja podigne svoj glas i krene agresivno gaziti po svemu što kažete, niste u prilici odgovoriti istom mjerom. Moguće je zamisliti drukčiji format koji bi bio prikladniji za „razotkrivanje“ fašizma. No temeljna ideja prema kojoj „razotkrivanje“ šteti fašistima te im je u cilju izbjeći ga, počiva na potpuno pogrešnom konceptu prema kojem oni ulaze u komunikaciju kako bi slobodno sučelili svoje ideje, diskutirali i logički branili različite istinitosne tvrdnje. Naime, ne bi se pojavili u vašoj televizijskoj emisiji, ili se toliko trudili jačati svoj publicitet kada bi bili zabrinuti da će zbog toga biti „razotkriveni“. „Provjera istinitosti“, i oh-tako-dovitljivo „uništenje“, u konačnici počiva na istoj logici.
Prioritet bi trebala biti opozicija, a ne razotkrivanje. Ne zagovaram suženost taktičkog djelovanja. Moguće su okolnosti u kojima ima smisla „raspravljati“ s fašistom. Vjerojatno postoje i one u kojima bi bilo gore s njima odbiti raspravu. No tu ne postoji prostor za dijalog, a provokacija ljigavih alt-right trolova, sadržana u prigovoru protivnicima koji odbijaju s njima ući u diskusiju, sastavni je dio trolanja.
Richard Seymour
Preuzeto sa Slobodni filozofski.