Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S obzirom na aktivnu, participativnu ulogu koju je preuzeo moderator Zoran Kurelić, odsustvo jednog od sugovornika u diskusijskom dijelu panela ipak nije rezultiralo napuštanjem defanzivne pozicije tzv. građanskog antifašizma.
Prvo izlaganje iznio je Nikola Vukobratović, povjesničar i glavni urednik hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea, primijetivši da je antifašizam jedna od istaknutijih tema u hrvatskom političkommainstreamu, što je vjerojatno vezano i uz njegov ustavni status. Budući da suvremena hrvatska država svoje ishodište formalno crpi iz postavki i zaključaka ZAVNOH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske; de facto sabora antifašističke Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata), novija generacija hrvatske desnice u ovoj činjenici uvijek iznova pronalazi kamen javnog spoticanja. Vukobratović ističe da je uvođenje antifašizma u odredbe Ustava ranih 1990-ih jamačno motivirano pokušajem da se procesu osamostaljenja priskrbi svojevrsni međunarodni legitimitet, što je zadatak koji je tadašnja liberalna opozicija objeručke prihvatila i dodatno proširila.
Na izazove koje predstavljaju uspješni desnopopulistički pokušaji aproprijacije javne podrške današnja bi ljevica trebala odgovoriti masovnom demokratskom mobilizacijom za socijalnu pravdu „koja se ne bi svodila na parlamentarnu koreografiju i izvršavanje europskih direktiva“
Napuštanjem socijalizma, mainstream domaća ljevica utemeljila je svoj nacionalni program na težnji prema „pretvaranju u normalnu zemlju“ po uzoru na zapadne, liberalne države. Demokratizacija, u smislu šireg uključivanja stanovništva u društveno-politički život, postaje sporedna, a nerijetko se navodi i kao jedan od glavnih krivaca u jačanju nacionalističkih, šovinističkih političkih opcija. Kao rezultat, domaća se ljevica sve više udaljava od vlastitog naroda i sve češće se obraća idealiziranoj međunarodnoj zajednici od koje očekuje spas u vidu građanske „normalizacije“. Vukobratović navodi da se iluzornost ovakve strategije najbolje očituje u aktualnoj popularizaciji ekstremne desnice u SAD-u i zapadnoj Europi pa nas stoga ne treba čuditi što se od rane posthladnoratovske euforije koja je obećavala „širenje carstva slobodnog svijeta u svaki kutak Zemlje“ danas ipak odustalo.
Prema njegovu shvaćanju, na izazove koje predstavljaju uspješni desnopopulistički pokušaji aproprijacije javne podrške današnja bi ljevica trebala odgovoriti masovnom demokratskom mobilizacijom za socijalnu pravdu „koja se ne bi svodila na parlamentarnu koreografiju i izvršavanje europskih direktiva“. Pritom moramo imati na umu da nam je mogućnost takvog tipa mobilizacije upravo domaći povijesni antifašizam ostavio u nasljeđe.
§
Luka Matić, filozof, pedagog i član uredništva Antifašističkog Vjesnika, svoje je izlaganje započeo osvrtom na tezu da se poistovjećivanje antifašizma sa sistemom etičkih vrijednosti „pristojnog društva“ može shvatiti kao, uvjetno rečeno, anti-antifašističko te da se na toj osnovi ne može odvijati šira demokratska mobilizacija koju bi karakterizirao emancipatorni, progresivni politički potencijal. Obrazloženje ove procjene nalazi prvenstveno u vrlo rasprostranjenoj praksi negiranja historijskog antifašizma koji je svojevremeno reflektirao politiku međunarodnog radničkog pokreta. Naime, nasuprot uvriježenom revizionističkom mitu koji anticipira „set građanskih vrijednosti na kojemu je nabujao antifašistički otpor“, historijski su antifašistički pokreti, polazeći od politike narodnog fronta koju je Komunistička internacionala usvojila sredinom 1930-ih, sustavno gradili široke narodne koalicije protiv „najreakcionarnijeg dijela financijskog kapitala“.
Ukoliko svedemo antifašizam na etičke vrijednosti te mu pritom oduzmemo društveno transformativni potencijal, faktički odustajemo od svih konkretnih tekovina Narodnooslobodilačke borbe
Ukoliko svedemo antifašizam na etičke vrijednosti, Matić nastavlja, te mu pritom oduzmemo društveno transformativni potencijal koji je na tlu bivše Jugoslavije historijski rezultirao ženskim pravom glasa, demokratizacijom na lokalnoj razini i čitavim nizom socijalnih beneficija poput javnog zdravstva i školstva, faktički odustajemo od svih konkretnih tekovina Narodnooslobodilačke borbe. Najslikovitija manifestacija ovog poraza nalazi se u ignoriranju procesa erozije radničkih i socijalnih prava koji je uslijedio tijekom i nakon pretvorbe i privatizacije društvene i državne imovine, odnosno restauracije kapitalizma. Dakle, za antifašizam koji se bazira na građanskim vrijednostima ove teme nisu vrijedne podrobnije analize niti odlučnog aktivističkog angažmana. Njegov se fokus radije zadržava na kategorijama pristojnosti političke komunikacije unutar institucionalnih okvira liberalne demokracije.
Također, ako govorimo o građanskim vrijednostima koje se gotovo u potpunosti poklapaju s tzv. europskim vrijednostima, dolazimo do historijski linearnog shvaćanja postsocijalističke tranzicije koje se temelji na evoluciji iz tobožnje nezrelosti Balkana prema priželjkivanoj punoljetnosti i zrelosti Europe. Što se tiče mobilizacijskog potencijala, Matić naglašava, građanski je antifašizam kronično zarobljen unutar vlastitih klasnih i geografskih barijera te je nesposoban otvoriti se prema tzv. tranzicijskim gubitnicima, odnosno prema proletariziranoj srednjoj klasi i socijalno marginaliziranim skupinama.
§
Treći je panelist bio Aleksandar Matković, filozof s beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, koji je ustvrdio da građanski antifašizam ni u Hrvatskoj ni u Srbiji ne može nastaviti bez vlastite samokritike. Naspram poznate izjave Maxa Horkheimera da „onaj tko ne može govoriti o kapitalizmu, ne bi trebao govoriti ni o fašizmu“ Matković postavlja manje poznatu frazu Wolfganga Fritza Hauga koja glasi da „onaj tko ne želi napasti antikomunizam, izgubio je i antifašizam“. Naime, upravo su antikomunizam i antiboljševizam ono što spaja sve historijske inačice fašizma, od Mussolinijeve Italije, Hitlerove Njemačke i Francove Španjolske do kvislinških pokreta u bivšoj Jugoslaviji i drugdje u Europi i svijetu.
Odvajanjem ekonomskog nasljeđa od političke borbe antifašizma ponavlja se matrica liberalnog razmišljanja koja iz ideoloških razloga odvaja politički od ekonomskog aspekta društvene stvarnosti
Uočljiva je tendencija da se fašizam uporno pokušava predstaviti kao fenomen koji ne pripada europskoj političkoj tradiciji, kao da se radi o nečemu što se ne može povezati s europskim historijskim iskustvom, odnosno kao da je riječ o ekscesu koji je potpuno stran konceptu civilizirane Europe. Prema Matkoviću, ona djelomično izvire iz činjenice da pojavu i uspon fašizma nitko nije predvidio te da je on prolazio kroz analitičke redukcije od samog svog nastanka pa sve do danas. Citirajući Ishayja Landu koji tvrdi da moramo „pozapadnjačiti“ fašizam, tj. da ga moramo promatrati postavljenog u europskom kontekstu, zaključuje da je nužno početi govoriti o odnosu liberalizma i fašizma. Na sličnom tragu možemo detektirati i zapostavljenost kritike političke ekonomije fašizma, čemu Matković kao rješenje vidi novo promišljanje fašizma, bez kojega ne može doći ni do adekvatnog pozicioniranja antifašizma.
U završnom dijelu izlaganja naglasak je stavio na određene dodirne točke između neoliberalizma i fašizma, na ulogu tzv. negacije rada te rasizma u podjeli rada. Budući da oba sistema posjeduju internacionalni, koliko i nacionalni karakter, oni ultimativno jednako rezultiraju stvaranjem unutarnjeg političko-ekonomskog odnosa između centra i periferije. Još jedan važan izazov uočljiv je u specifičnostima raznih antifašizama koji se mogu bitno razlikovati ovisno o okolnostima u kojima su prisiljeni djelovati. Sveprisutne pokušaje da se fašizam definira kao višak nasilja Matković povezuje s rezultirajućom pasivizacijom otpora i fiksiranjem ahistorijske predodžbe o fašizmu kao o nečemu što se pojavljuje iznenada i svugdje istovremeno. Povrh svega, smatra da se odvajanjem ekonomskog nasljeđa od političke borbe antifašizma ponavlja matrica liberalnog razmišljanja koja iz ideoloških razloga odvaja politički od ekonomskog aspekta društvene stvarnosti.
§
Dragan Markovina, povjesničar, publicist i aktivist, u četvrtom je izlaganju iznio mišljenje da je antifašistička borba tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji posjedovala narodnooslobodilački i socijalno-revolucionarni karakter, no da je njezina najveća vrijednost bila u izgradnji novog povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda. U kontekstu kontinuiranog jačanja neofašističkih trendova od ranih 1990-ih pri kojima su uočljivi pokušaji negiranja antifašističke, partizanske tradicije, Markovina navodi da ne vidi vezu između ovog fenomena i privatizacije javnih poduzeća, odnosno širih ekonomskih faktora. Smatra da su na udaru ekstremne desnice ponajprije nacionalne i idejne manjine, u čiju obranu staju upravo predstavnici građanskog, liberalnog antifašizma.
Budući da svako društveno-političko nastojanje koje stremi uspjehu mora biti u stanju usvojiti neki ostvarivi strateški cilj, Markovina predlaže da to u ovom trenutku postane neutralizacija fašističke atmosfere u Hrvatskoj
Antifašizam on ne doživljava kao ideologiju, odnosno kao sustav koji bi uključivao ekonomsku borbu, političko nadmetanje i izlazak na izbore ili izvaninstitucionalno preuzimanje vlasti, nego kao skup civilizacijskih vrijednosti poput npr. slobode govora. Stoga, u okolnostima poput današnjih, u kojima dobar dio hrvatske vlasti nastupa na liniji vrlo bliskoj neofašizmu, ekonomska pitanja u kontekstu historijskog antifašizma smatra deplasiranima. Ako naglašavamo ekonomske probleme i time usput stvaramo rascjep unutar (građanskog) antifašističkog bloka, postavlja pitanje kako će nam to pomoći da, primjerice, izbacimo vjeronauk iz škola. Budući da svako društveno-političko nastojanje koje stremi uspjehu mora biti u stanju usvojiti neki ostvarivi strateški cilj, Markovina predlaže da to u ovom trenutku postane neutralizacija fašističke atmosfere u Hrvatskoj. Bilo kakvo kritiziranje onih koji trpe realne posljedice zbog svog rada na ovom cilju smatra neprimjerenim.
§
Posljednji panelist večeri bio je Žarko Puhovski, umirovljeni redoviti profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je svoje izlaganje otvorio primjedbom da se nedaleko upravo održavaju Trnjanski kresovi, što bi trebalo znakovito demonstrirati „pravi problem između onih koji pričaju o antifašizmu i onih koji misle da žive antifašizam“. Stoga, kao jedan od glavnih problema uočava razliku između teorije i prakse. Prema njegovu mišljenju, fašizma danas nema pa konzekventno ne može postojati ni antifašizam, osim u formi floskule. Nasuprot tome, prihvaća činjenicu da postoji mnogo fašista u Hrvatskoj te se u tom kontekstu deklarira antifašistom, iako ne prihvaća antifašizam kojeg proglašava „čistom metafizikom“. Budući da današnji fašisti djeluju unutar okvira djelomične ideologije, bez jedinstvenog pokreta i poretka, pričati o antifašizmu smatra teorijski promašenim. Fašizam poistovjećuje s masovnim klanjem, a antifašizam s protufašističkim klanjem. Oba fenomena smatra nadvladanim historijskim fazama, a antifašizam svrstava prvenstveno u fazu radničkog/socijalističkog pokreta, u kojemu je sudjelovao dio liberalne i konzervativne opcije.
Primjećuje da liberalni antifašizam počiva na premisi individualiziranog otpora (kojeg prethodno implicitno naziva neefikasnim), no istovremeno ideju masovne participacije proglašava definicijom fašizma, dok koncept mobilizacije smatra fundamentalno proturječnim želji za emancipacijom. Temeljna odrednica fašizma sada više nije klanje „kojeg ima u svim režimima“, nego „masovno obožavanje vođe koji to radi“. Prema nekoj logici koju Puhovski nije dodatno obrazložio, ova bi odrednica trebala korespondirati svim mogućim oblicima omasovljenja, bez obzira na razlike u motivaciji, ciljevima i metodama koje se pritom koriste.
Ahistorijsko shvaćanje Žarka Puhovskog o ulozi države podrazumijeva vrlo statičan karakter kapitala koji opstaje isključivo u sustavu imaginarnog, utopijskog slobodnog tržišta, u kojemu „nevidljiva ruka“ uistinu pokreće ekonomiju
Iz ovog vrlo klimavog kauzalnog odnosa proizlazi i njegovo uvjerenje da ustaški režim ustvari nije bio fašistički, iako taj odnos direktno proturječi prethodnoj konstataciji da ni režim SFRJ (koji je redovito mobilizirao radne mase, od same partizanske borbe do poslijeratne obnove) nije bio fašistički.
Slijedi osvrt na demonstrirane paralele između fašizma i neoliberalizma kojePuhovski odbacuje na osnovu „klasičnog obrasca teorije totalitarizma“ prema kojemu postoji „puno više paralela između strukture fašizma i socijalističkog ili boljševičkog totalitarizma“. Vjerojatno na ovom tragu, Puhovski prelazi na temu navodnog odsustva političke ekonomije u uvjetima sjedinjenosti države i društva. Zato smatra da nam Karl Marx ne može pomoći pri analizi fašizma, za razliku od Wilhelma Reicha koji je „vidio da se radi o strukturi masovne reprodukcije poriva, a ne o ekonomiji“.
Naime, iako Puhovski priznaje da su nacisti i fašisti imali vezu s krupnim kapitalom, tvrdi da je to nebitno jer su ga i oštećivali npr. eliminacijom židovskih kapitalista. Doduše, ne uzima u obzir činjenicu da dotadašnji židovski kapital nije magično ispario, nego da je naprosto konfisciran i preusmjeren, odnosno opljačkan poput osobne imovine manje imućnih Židova. Drugi se primjer svodi na pretpostavku da „poduzetništvo ne funkcionira u sustavu državnog planiranja“. Nije baš najjasnije je li time želio reći da u nacističkoj Njemačkoj zato nije bilo kapitalizma, no ovo, u svakom slučaju ahistorijsko shvaćanje o ulozi države podrazumijeva vrlo statičan karakter kapitala koji opstaje isključivo u sustavu imaginarnog, utopijskog slobodnog tržišta, u kojemu „nevidljiva ruka“ uistinu pokreće ekonomiju. Dakle, i ova teza o irelevantnosti ekonomskih faktora stoji na vrlo klimavim nogama.
§
Moderator Zoran Kurelić, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, otvorio je diskusijski dio panela prigovorom prvoj trojici izlagača da izjednačavaju antifašizam s komunizmom te je nastavio parafrazirajući Francisa Fukuyamu koji je smatrao da je nacionalizam najveći neprijatelj liberalnoj demokraciji. Vezu između fašizma i neoliberalizma ne vidi jer se potonji često definira kao tržišni fundamentalizam, odnosno kao vjera u dereguliranu ekonomiju te u princip odvojenosti tržišnih mehanizama od državne vlasti. Time ustvari ponavlja već spomenuti argument Žarka Puhovskog o percepciji uloge kapitalističke države.
Fašizam predstavlja kontinuaciju vladavine kapitala pomoću drugih sredstava, kao što i različite sorte neoliberalizma reflektiraju sposobnost kapitalizma da se prilagodi zahtjevima specifičnih historijskih perioda
Na zadnju primjedbu Nikola Vukobratović je odgovorio da relativno nedavno objavljene knjige Ishayja Lande i Domenica Losurda vrlo minuciozno demonstriraju bliskost između fašizma i liberalizma. Luka Matić je, nadovezujući se na Vukobratovićev stav o ključnoj, ali ne i isključivoj ulozi komunističkih organizacija u izgradnji historijskih antifašističkih pokreta, naglasio da je „naš antifašizam bio na komunistički pogon i da se ta činjenica sustavno zanemaruje i otvoreno negira u posljednjih 25 godina“ te da je „naša antifašistička tradicija bila i set građanskih vrijednosti, ali je bila i puno više od toga.“ Važnost političko-ekonomske analize ponovno je bila u centralnom fokusu Aleksandra Matkovića, koji je istaknuo da uspon nacizma u Njemačkoj 1930-ih ovisi o nemogućnosti vlasnikâ industrijskog kapitala da održe svoje privilegirane pozicije isključivo pomoću ekonomskih sredstava, bez uporabe eksplicitnog političkog nasilja. Fašizam u tom smislu predstavlja kontinuaciju vladavine kapitala pomoću drugih sredstava, kao što i različite sorte neoliberalizma reflektiraju sposobnost kapitalizma da se prilagodi zahtjevima specifičnih historijskih perioda. Žarko Puhovski je, između ostalog, naveo tvrdnju predstavnikâ tzv. Frankfurtske škole prema kojoj je liberalizam pripremio teren za fašizam.
§
Pitanja iz publike otpočela su komentarom Frana Brdara o konstantnoj suradnji unutar konteksta politike narodnog fronta koja je obilježila historijske antifašističke pokrete te zahtjevom za eksplicitniji osvrt na užu temu panela, odnosno što je danas problem građanskog antifašizma. Nenad Porobić je citirao rezoluciju Europskog parlamenta od 11. ožujka 2015. godine koja Srbiji, kao zemlji-pristupnici, nalaže da sprovede rehabilitaciju i vraćanje imovine onima koji su za vrijeme socijalizma osuđeni i eksproprirani zbog suradnje s okupatorima. Zamolio je mišljenje prisutnih panelista o službenoj politici EU po pitanju rehabilitacije fašistâ u Srbiji. Dimitrije Birač postavio je pitanje bi li se antifašizam danas trebao više koncentrirati na klasnu i striktno političku analizu te kako bi se trebao suprotstaviti fašizmu koji preferira izvaninstitucionalni tip terenske borbe. Mate Kapović je naglasio da ignoriranje i nerazumijevanje ekonomskih tendencija pri pokušajima analize kapitalizma i fašizma neminovno vodi političkom porazu antifašističke opcije.
Kritika građanskog antifašizma ne podrazumijeva apsolutno odbacivanje nego demonstriranje nedostataka liberalnih pozicija koje danas naprosto ne odgovaraju izazovima vremena
Uslijedili su odgovori i dodatne eksplikacije sudionikâ panela, počevši od moderatora Zorana Kurelića koji je potvrdio važnost ekonomske dimenzije u političkim zbivanjima. Umjesto referiranja na ostala pitanja i komentare iz publike, u diskusiju je uveo tezu Reinharda Kühnla, s kojom se ne slaže, a prema kojoj liberalizam i fašizam pripadaju inkarnacijama kapitalizma. Aleksandar Matković je replicirao da Kühnl govori o kontradikcijama građanskog društva i tendencijama, a ne uzrocima. Na pitanje o rehabilitaciji fašizma u Srbiji, Matković je odgovorio da sustavi koji su koncipirani na strukturi odnosa između centra i periferije, poput Europske unije, podrazumijevaju egzistenciju nacionalnih država. Njihova je ideološka funkcija primjena različitih ekonomskih mjera (štednje, privatizacije) kroz nacionalno uporište, čime se kamufliraju nejednaki ekonomski odnosi. Nastavio je na pitanje o građanskom antifašizmu za koji se složio da ga treba proširiti i poticati na samokritiku te je iznio stav da bi građenje ljevice na isključivo antiliberalnim osnovama bilo kontraproduktivno, što je potkrijepio primjerom dijela srpske ljevice koji je ubrzo završio u desnom populizmu. Luka Matić se nadovezao tvrdnjom da ne zagovara apsolutno odbacivanje nego demonstriranje nedostataka liberalnih pozicija koje danas naprosto ne odgovaraju izazovima vremena.
Danijel Švraka
7.5.2016. od 19 do 21h, Kino Europa, Zagreb
9. Subversive festival „Politike prijateljstva“
Sudjeluju: Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski, Nikola Vukobratović
Moderira: Zoran Kurelić
Na podlozi uvelike devastirane socijalne države desnica je posljednjih godina poduzela ofenzivu u kojoj redom zauzima političke institucije, ali i uspostavlja konzervativnu hegemoniju u društvu. U toj ofenzivi kao avangarda nastupa njezino filofašističko krilo agresivnim kampanjama usmjerenim protiv različitih vrsta društvenih manjina, rodne ravnopravnosti i nezavisnosti medija.
No ne smijemo si dopustiti luksuz da zaboravimo da je za trenutačnu desničarsku opću ofenzivu ideološka i teorijska priprema vršena posljednjih četvrt stoljeća, odnosno od sloma real-socijalističkih režima. Ono što je teorijski popularizirao Francis Fukuyama svojim spisima o kraju povijesti i posljednjem čovjeku ideološki je operacionalizirano rezolucijama Vijeća Europe 1096 (1996.) i 1481 (2006.) o demontiranju nasljeđa “totalitarnih komunističkih režima”. Afirmacijom narativa o nemogućnosti društvene transformacije onkraj dosega i ograničenja liberalno-demokratskih režima otvoren je prostor za demontiranje nasljeđa socijalne države, uspostavljene klasnim kompromisom u vrijeme borbe za premoć između liberalnih demokracija i realnih socijalizama. Za neposredno opravdanje difamacije socijalističkog nasljeđa pritom je poslužila diskrepancija između socijalističkih praksi i liberalističkih standarda ljudskih prava. Važnost potonjeg ideološkog koncepta potvrđena je i u objema navedenim rezolucijama Vijeća Europe, koje pozivaju na temeljite preobrazbe mentaliteta u bivšim socijalističkim zemljama.
Posljedično, u postsocijalističkim zemljama zavladala je potpuna hegemonija liberalizma te su antisocijalističke pozicije postale condicio sine qua non legitimacije postojanja u političkom polju. Stoga je politička borba na (jugo)istoku Europe svedena na nadmetanje, prividno nepomirljivih, građanskih i nacionalističkih opcija, inače potpuno suglasnih po pitanjima liberalizacije tržišta i uključivanja u euroatlantske integracije.
Posljedice liberalističke hegemonije u političkom polju danas vidimo, između ostaloga, i na primjeru suprotstavljanja filofašističkoj desnici. Naime, antifašizam kao pojam i kao praksu danas su preuzele građanske organizacije civilnog društva koje su se afirmirale kao opozicija autoritarnom nacionalizmu devedesetih. Budući da je njihov narativ u velikoj mjeri odonda ostao nepromijenjen — usredotočen na klasične liberalističke zahtjeve za ograničenjem vlasti — upitno je koliko može biti učinkovit u nadolazećim socijalnim i političkim borbama.
Ta upitnost ima barem nekoliko osnova. Prva je klasna baza u kojoj građanski antifašisti imaju mobilizacijski potencijal, a koja se svodi na preživjelu predtranzicijsku srednju klasu. Druga je diskontinuitet s jugoslavenskom, dakle lokalnom, antifašističkom tradicijom s kojom se izbjegavaju identificirati čak i na razini izbjegavanja korištenja imena »partizan(i)« i »Narodnooslobodilačka borba«. Naposljetku, treća osnova je eklatantno falsificiranje historije poricanjem vodeće uloge međunarodnog radničkog pokreta i komunističkih partija u artikuliranju i provođenju strategije antifašističke borbe.
Povrh toga, građanski antifašizam svojom kritikom realnih socijalizama uklapa se u tranzicijsku strategiju demontiranja nasljeđa realnih socijalizama. Zbog toga legitimno je postaviti i pitanje koji su njegovi emancipatorni potencijali, imajući u vidu emancipatorne rezultate komunističkog antifašizma.
Razumijevajući navedenu problematiku, u okviru ovoga panela želimo kritički preispitati dominantni, građanski, model antifašističkog aktivizma s obzirom na njegova proturječja te ponuditi kritiku koja će smjerati revalorizaciji historijskog nasljeđa antifašističkih borbi i njihovih emancipatornih praksi, a posljedično i ponuditi moguće nove smjerove za antifašističko organiziranje i antifašističke strategije danas.
(Izvor)
Dijelovi panela prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 24.6.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
Preuzeto sa Slobodni filozofski.