I nakon Broza – Tito: O Titu kao simbolu

Tekst prenosimo iz 5. broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba Nepokoreni grad. Časopis u digitalnom obliku možete preuzeti na linku.

O Titu se istovremeno previše i premalo govori. Uslijed desničarskih narativa o Titu, građanski glasovi su iznimno stidljivi i selektivni, a ljevica ne zna što bi radila s tim fenomenom i kamo bi ga smjestila. Tri navedene pozicije odlikuje uglavnom nedostatak historizacije, a jednostavna podijela mogla bi izledati ovako; Tito u predratnom KP-u, Tito kao Maršal, Tito kao Predsjednik te Tito nakon (fizičke) smrti, odnosno Tito u postkomunističkom razdoblju. Iako je prvobitna ideja ovoga teksta bila obraditi Tita kao metaforu i simbol u književnosti, ispostavilo se da se tekst koji slijedi ispriječio, ali i pripremio put tom tekstu.

 

 

 I nakon Broza – Tito: O Titu kao simbolu

Autor: Dinko Kreho

 

25. maja 2011., na rođendan Josipa Broza Tita i nekadašnji Dan mladosti, portal Radio Sarajevo objavio je tekst novinara i aktivista Vuka Bačanovića “Šta nova ljevica mora znati o Titu”[i]. Bilo je to doba kad se, crpeći inspiraciju iz studentskih protesta u Hrvatskoj, na postjugoslavenskim prostorima profilirao niz organizacija lijevoga političkog predznaka (sam Bačanović bio je aktivist sarajevske Jedinstvene organizacije za socijalizam i demokratiju). Bačanovićev tekst usmjeren je protiv popularne “titonostalgije” koja lik doživotnoga predsjednika socijalističke Jugoslavije idealizira kao protutežu svim zlima kapitalističke i nacionalističke današnjice. On osobito kritizira nominalno lijeve građanske stranke u BiH koje taj masovni sentiment eksploatiraju, kao i druge postjugoslavenske opcije koje igraju na istu kartu:

 

Postojeća neoliberalizirana “ljevica” izostanak bilo kakve borbe za radnička prava nadomještava Titovim kultom, baš kao da će je sam taj brend učiniti onim što je odavno prestala biti. I zaista, gotovo da nema “ljevičarske” opcije u bivšoj Jugoslaviji koja se ne kune u Maršala, koja ne tuguje četvrtog, a ne slavi dvadeset i petog maja, koja ne ide na ekskurzije u Kumrovec, koja ne drži na desetine njegovih slika, bisti, kipića i drugih kičastih drangulija u svojim prostorijama.

 

U nastavku autor skicira kako bi prema njegovom mišljenju trebala izgledati analiza “Tita i titoizma”. Pozivajući se na istraživanja historičara Gorana Musića, Bačanović Titovu vladavinu generalno opisuje kao staljinizam na balkanski način: “Staljinistička tehnologija vladanja, nastala kao posljedica urastanja ostataka carizma u boljševičku ‘diktaturu proletarijata’ dobila je u Titu svoju balkansku primjenu i nadopunu”. Premda režimu na čijem je čelu Tito bio priznaje bitne zasluge u sferi ekonomskog rasta, modernizacije, urbanizacije i socijalnih politika, Bačanović mu, zajedno s Musićem, spočitava da je spriječio formiranje radničke demokracije. Po mišljenju obojice autora, retorika samoupravljanja predstavljala je tek paravan za autoritarnu vladavinu, sa snažnim staljinističkim, birokratskim i etatističkim preostatkom; radnička klasa naprosto je prepuštena kontroli republičkih birokracija što je u konačnici otvorilo vrata za nacionalističku mobilizaciju radničkih masa od osamdesetih nadalje. Za takvu je praksu, po Bačanoviću, krivac bio Tito. On stoga zaključuje: “Nastajući mladi lijevi pokreti u bivšoj Jugoslaviji moraju […] detaljno analizirati period Titove vladavine i ukazivati zbog kojih je sve faktora titoizam kolabirao”. Prvi i najvažniji zadatak “nove ljevice” sastojao bi se pritom u distanciranju od kulta ličnosti “Maršala”, uz “objektivno vrednovanje svih njegovih zasluga” te svijest da se, iako o najvećem vladaru u našoj povijesti, ipak radilo – o vladaru.

            Ostavimo za trenutak po strani tezu o Titovom staljinizmu – autor nigdje niti usputno ne spominje činjenicu da se titoistička doktrina formirala u opoziciji spram staljinizma! – kao i onu o staljinizmu kaorecidivu carističkog despotizma[ii]. Teško je ne složiti se s Bačanovićevim pozivom na demontiranje “titonostalgije”, aktualnim i četiri godine kasnije. Informirana analiza i podrobno istraživanje Titove vladavine, titoizma, samoupravljanja i jugosocijalizma prijeko su potrebni, prije svega za profiliranje i samopozicioniranje samih lijevih snaga, kritičke prakse i političkog djelovanja. Analiza je tim više potrebna što i na planu teorije i kritike ponekad dolazi do mistifikacije jugoslavenskog socijalizma na način da se gotovo oblikuje nekakva teorijska inačica popularne “jugonostalgije”. Pa ipak, kad je tema Tito, rekao bih da empiristički pristup nije dovoljan. Sagledavanje činjenica i uspostavljanje bilansa “za i protiv” mogu nam uvelike osvijetliti ulogu i ličnost Josipa Broza – ali propuštaju zahvatiti u značenje Tita.

 

            ***

 

            U trenucima nastanka ovoga teksta, mediji u Hrvatskoj bruje o izbacivanju Titove biste iz ureda Predsjednika Republike na Pantovčaku. Zbog tog se poteza novoinaugurirana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović našla na meti brojnih kritika. Većina prigovora mogla bi se sažeti ovako: izbacivanjem biste Predsjednica negira važnost Titove ličnosti za hrvatsku nacionalnu povijest i njegovu ulogu u nastanku današnje Hrvatske – ulogu koju mu je čak i Tuđman priznavao. Desnija varijanta ove reakcije rezonirala je kako se izbacivanjem Tita negira Tuđmanov projekt nacionalne pomirbe između lijevih i desnih, partizana i ustaša. Pišući o potonjoj argumentacijskoj liniji, Viktor Ivančić je povodom afere “bista” zaključio i ovo:

 

Optužbe kako se time iznevjerava velebna Tuđmanova ideja nacionalne ‘pomirbe’ teško da mogu držati vodu, jer je sama ‘pomirba’, kao otvoreni poziv na reanimaciju ustaštva, bez sumnje bila protutitovska. Stoga se otvara prostor drugačijim spekulacijama: što, naime, ako Titova bista u predsjedničkom uredu nije bila nikakav simbol od općeg značaja – pogotovo onog nacionalnog – nego je predstavljala element najdublje Tuđmanove intime? Što ako je ona bila u središtu vladareva tajnog erotskog života? Što ako su neka zadovoljstva suđena samo nasljednicima, a ne i sljedbenicima?[iii]

 

U svom prepoznatljivom satiričkom registru, Ivančić je ovim recima naznačio upravo onu distinkciju na koju bih želio skrenuti pažnju. Njegova opaska može se parafrazirati i ovako: nije li u predsjedničkom uredu oduvijek i boravio samo Broz, dok je Tito već na početku od tamo odstranjen? Tuđmanova opsesija Maršalom nije nikakva tajna: prvi hrvatski predsjednik nastojao ga je imitirati stavom, držanjem, odijevanjem, poziranjem za kameru itd.; bio je i opsjednut samjeravanjem vlastitih dosega s njegovima. No, paradoks da je jedan od grobara titoizma i titoističke Jugoslavije bio veliki štovatelj Josipa Broza samo je prividan. Tuđman je štovao Broza, ali od Tita nije uzeo ni preuzeo ništa. On je u pravom smislu baštinio kult ličnosti Josipa Broza – a nakon što je tu ličnost oprao od političkog sadržaja i simboličkog naboja, mogao je  njome činiti što mu volja. Tako je Broz i završio u nizu nacionalnih velikana, kao jedna od bista u pantovčaškom kanonu.

Distinkcija između “Broza” i “Tita” ne mora biti tek retorički trik ili prigodna dosjetka. Slučajnost da je jugoslavenski predsjednik bio svjetski poznat po nadimku ukazuje nam se kao sretna okolnost da razgraničimo ličnost i pojedinca s jedne, te simbol i njegov politički značaj i značenje s druge strane. Josip Broz bio je povijesna ličnost, sa svojim manama, slabostima, promašajima, ako hoćemo i zlodjelima. Kad govorimo oTitu, međutim, govorimo o nečemu širem i obuhvatnijem od historijskoga Josipa Broza: Tito je sinonim za jednu politiku i jedan kolektiv. On je simbol koji ne možemo naprosto “rastaviti” uz pomoć logike “lika i djela”.

 

            ***

           

            Krucijalne smjernice za razmišljanje o simbolici Tita dugujemo filozofu Slobodanu Karamaniću. Na tribini o jugoslavenskom političkom naslijeđu Za ovu Jugoslaviju održanoj 12. ožujka 2012. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Karamanić je nastupio s izlaganjem naslovljenim “Čega je Tito ime?”. Budući da ovo izlaganje nikad nije objavljeno u pisanom obliku, pokušat ćemo parafrazirati njegove središnje teze[iv].

            Karamanić polazi od fascinacije postjugoslavenskih medija figurom Tita-vladara. S jedne strane oni proizvode figuru užasnog despota, “totalitarnog” diktatora, zločinca koji je rukovodio poslovičnom “tamnicom naroda”. Sve vrvi od teorija zajvere: je li Tito bio agent Kominterne, Židov, mason ili možda čak Göringov brat osobno? Na drugoj strani spektra nalazi se predodžba liberalnih medija o Titu kao bonvivanu – sposobnom, lukavom, šarmantnom državniku, koji je taj šarm podjednako uspješno upražnjavao u diplomaciji i između četiri zida svoje spavaće sobe. U prvoj verziji Titovo se ime povezuje s već postojećim (Kominterna, nacisti, Vatikan…) ili fantazmatskim (“Židovi”, “masoni”) izvorima moći, dok se u drugoj vezuje uz buržujske ideale luksuza i uživanja u životu. U oba slučaja, zaključuje Karamanić, radi se o mistifikaciji Titova imena, koja potiskuje činjenicu postojanja realnog pokreta koji je stajao iza označitelja “Tito”: revolucionarnog pokreta čija je namjera doista bila ukinuti postojeće stanje. Drugim riječima, “Tito” je ime za jedan historijski kolektiv koji nastaje u otporu – otporu fašističkom teroru, kolonijalnoj invaziji, ali i državnoj represiji, eksploataciji i kapitalu[v].

Što, dakle, simbolizira Tito? Na tragu Karamanićevih teza, mogli bismo odgovoriti: revolucionarnu politiku koja nadilazi koordinate “realističnog” i “ostvarivog” koje propisuje dominantna ideologija jedne epohe. Naprosto, riječ je o politici emancipacije koja se ne libi postaviti i nastupiti kao takva, bez kalkulacije i straha da će biti osumnjičena za utopizam. Iz perspektive danas dominantne ideologije, kako u njezinim ljevijim, tako i u desnijim varijantama, ova simbolika naprosto je nepodnošljiva.

 

***

 

Možemo razgraničiti tri velike povijesne sekvence kondenzirane u simbolu Tita. Već smo spomenuli razdoblje 1941.-1945. i nezaobilaznu Narodnooslobodilačku borbu. Treba napomenuti kako je riječ o kompleksnoj sekvenci koja je obuhvaćala antikolonijalnu bitku protiv okupatora i njegovih sluga, borbu za oslobođenje naroda Jugoslavije, antifašističku mobilizaciju, ali i borbu za emancipaciju od svake vrste tlačenja i represije, borbu za ukidanje nejednakosti i nepravde uopće i uspostavu diktature proletarijata na putu za komunizam. NOB pritom nije svodiva isključivo na titoistički i komunistički element, niti na socijalističku revoluciju. Međutim, upravo je Titova politika emancipacije omogućila formiranje široke antifašističke platforme i povezivanje disparatnih političkih i društvenih elemenata u borbi protiv nadmoćnog neprijatelja. Bez Tita i kolektiva čijim je simbolom postao, otpor bi se u najboljem slučaju sveo na sitne gerilske diverzije u čekanju spasitelja u liku Staljina ili Churchilla. Ovako je rezultat bio nevjerojatna pobjeda.

            Drugi događaj simboliziran u Titu jest raskid sa Staljinom 1948. Upravo na primjeru Titova historijskog “ne” možemo uvidjeti u kojoj mjeri označitelj “Tito” nije svodiv samo na čovjeka Broza. Naime, sasvim je moguće da je Maršal, kao što mu se u suvremenoj (pseudo)historiografiji često predbacuje, u otkazivanju poslušnosti Moskvi bio motiviran (i) određenim sebičnim razlozima. Moguće je i da je realpolitički procijenio kako je riječ o high risk-high reward potezu koji bi mu se u tadašnjoj globalnoj konstelaciji odnosa i snaga mogao dobro isplatiti. Ipak, sam događaj raskida sa Staljinom nije svodiv na nekakvo realpolitičko lukavstvo ili kalkulantski manevar: posrijedi je revolucionarni politički preokret koji je, kao i u slučaju NOB, temeljito preokrenuo koordinate mogućega i nemogućega, ostvarivoga i “nerealističnoga”. Odnosi sa Zapadom ubrzo jesu uspostavljeni,– ali u samom trenutku raskida Titovo “ne” značilo je da Jugoslavija ostaje u brisanom prostoru, u položaju koji na globalnoj razini dotad nije bilo moguće zamisliti. Za usporedbu, zamislimo da u današnje doba politički vođa neke od postjugoslavenskih državica kaže “ne” u lice Bruxellesu, MMF-u ili NATO savezu, ali istodobno i Moskvi, Pekingu ili bilo kojem drugom hegemonu – a sve u ime vlastitog puta u bolje i humanije društvo. Ovih se dana i daleko umjerenija i “realističnija” politika ljevice na europskoj periferiji, poput zahtjeva Syrize u Grčkoj, lakonski proglašava utopijskom i ultra-radikalnom[vi].

            Treća velika sekvenca koju bih ovdje izdvojio tiče se Titove vanjske politike u razdoblju pedesetih i šezdesetih godina, s definitivnim odbacivanjem hladnoratovske “ili-ili” logike. Kao što je u kontekstu zaraćene Jugoslavije funkcionirao kao simbol iza kojeg se od disparatnih elemenata mogao formirati masovni otpor, Tito je u narednim decenijama na međunarodnom planu postao simbolom za mogućnost alternative. Premda nije “izumio” koncept nesvrstanosti, on je potpisivanjem Brijunske deklaracije s Naserom i Nehruom 1956. odigrao ključnu ulogu u profiliranju Pokreta nesvrstanih. Upravo je na platformi titoističke politike ogranzirana prva konferencija Nesvrstanih u Beogradu u septembru 1961. Globalna borba protiv imperijalizma i kolonijalizma, kao najmanji zajednički nazivnik svih aktera, našla je u Titu planetarno prepoznatljivo utjelovljenje[vii].

 

            ***

 

            Pitate o Titu: ko je? –

                                               Mašino, mašinko moja, –

                                                                                              piši!

            Tito –

                        to smo mi, 

                                               svi, –

                                                           vi znate naš kuršum i slavu!

I on je pun nas,

                        I velik, 

                                   i mi u njemu viši,

viši

            za ljudsku glavu!

 

Oca Titovog znate,

                                   i majku što rodi Tita.

Znate ih,

            i znaćete ih,

                                   i znati!

Tita je rodio u gnjevu,

                                   U čežnji stvaranja

                                                                       titan-

narod,

            i borba-

                        mati.

 (…)

 Ti tragaš za Titom u tomu špijunske kartoteke,

A lik i ime Tita osviće na svakom zidu!

Čujte!

            Vi malter grebete,

                                   al kliču gole opeke:

ovdje je bio napisan

poklik Titu!

          (…)

 

            Gledajte bajrake naše,

                                               nad gorom ljudi,

                                                                       nad skupom svetkovine,

            bajrake žarke iz Jajca,

                                               Bihaća

                                                           i Splita, –

            gledajte

                        kad ih vjetar razlista kao novine –

            tu piše

                        životopis Tita!

 

            Mislim da se u ovih nekoliko odlomaka iz poeme “Pjesma o biografiji druga Tita”[viii] iz 1943. književnika, kulturnog radnika i partizana Radovana Zogovića na iznenađujuće upečatljiv način kristalizira značenje Tita o kojem je bilo riječi. Budući da za analizu tih izvanrednih stihova ovdje nemam prostora, možda je malo nepravedno što ih koristim kao puku ilustraciju za prethodno iznesene teze. U svoju odbranu mogu pak uputiti na bilješku[ix] kojom je u zbirci Prkosne strofe iz 1947. Zogović opremio pjesmu. “Pjesma o biografiji druga Tita”, tumači on, “zamišljena [je] kao polemika o biografiji, a ne kao pjesnička biografija”. Pjesnik je nedvosmislen: “Povod za pjesmu bili su razni klevetnički i senzacionalistički pamfleti o porijeklu, životu i radu druga Tita, objavljeni u fašističkoj štampi u Berlinu itd., a preko radiostanica i reakcionarnih listova u Londonu, Njujorku i Cirihu”. U proteklih četvrt stoljeća “reakcionarni listovi” proizveli su nepregledno more “klevetničkih i senzacionalističkih pamfleta”; možemo opravdano pretpostaviti da bi se Zogović složio s ovom neskriveno političkom referencom na njegove stihove.

            Što se “kulta ličnosti” tiče, njime se doista valja kritički pozabaviti. Ali, to ne znači internalizirati pretpostavke dominantne ideologije o Jugoslaviji kao “totalitarnoj” tvorevini i Titu kao njezinom sveprisutnom i svevidećem kormilaru. Ovdje bih dao samo dvije natuknice za neko buduće razmatranje Titova kulta ličnosti. Najprije, eksplozija tabloidnih i senzaconalističkih sadržaja iz života Maršala – čime se zabavlja, što jede, kako provodi dan, kako se odmara itd. – u Jugoslaviji se događa šezdesetih godina. To je vrijeme tržišnog otvaranja jugoslavenskog socijalizma, koje se između ostalog manifestira i u masovnoj tabloidizaciji medijskog prostora. Možemo li opsesiju Titovom ličnošću (na račun inzistiranja na njegovom političkom značaju i značenju) promatrati izvan tog konteksta? Drugo, proizvodnja Tita kao celebrityja uopće nije bilo ograničena na jugoslavenske medije i institucije: Tito je decenijama figurirao kao globalni brand, gotovo u rangu Che Guevare. Dakle, kapitalistička logika proizvodnje “atraktivnih” i “senzacionalnih” medijskih sadržaja itekako je uvjetovala formiranje kulta ličnosti Josipa Broza Tita – kako u Jugoslaviji, tako i izvan njezinih granica.

 

            ***

 

            Uistinu, treba biti krajnje oprezan/na u pozivima na “detitoizaciju” postjugoslavenske ljevice. Naime, čak i poziv na realistično i distancirano sagledavanje i vrednovanje Titove uloge može voditi u svojevrsnu mistifikaciju – ako podrazumijeva da Tita trebamo tek pospremiti u odgovarajući pretinac historije, s odgovarajućim zaslugama i/ili grijesima. Tri godine nakon Bačanovićevog teksta, čini mi se da se “nova ljevica” na koju on apelira u tekstu u velikoj mjeri gradi upravo na takvom odnosu spram naslijeđa utjelovljenog u Titu i titoizmu.

            Budući da sam se već dotakao polemike o izbacivanju biste, ne mogu ne spomenuti jednu zgodu također vezanu uz Titovu bistu. Dvanaestog februara 2014. u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske organizirana je tribina o radničkim prosvjedima koji su tada uzimali maha u Bosni i Hercegovini, kao svojevrsni “popratni program” skupa podrške prosvjedima. Dio aktivistkinja i aktivista je za potrebe diskusije plahtom pokrio Titovu bistu koja se nalazi u prostorijama Saveza. Smisao ove geste bio bi da je Tito simbol koji opterećuje i kompromitira nove revolucionarne snage i koji stoga valja skloniti; mobilizacija u borbi za bolji i pravedni svijet danas i ovdje mora se odvojiti od balasta prošlosti. Tako je, i prije nego što su prosvjedi u BiH ili oni prateći u Hrvatskoj i na koji način dovedeni u vezu s Titom, socijalizmom ili Jugoslavijom, Tito preventivno “sklonjen”. Nakon poprilične žučne polemike između diskutanata/ica bista je na koncu ipak otkrivena; međutim, samo nastojanje da se Tito “sanira” čini mi se simptomatičnim. Ono također svjedoči o snazi simbolike koju i danas prepoznajemo u njemu.

            Drukčiji, potencijalno štetniji i opasniji vid raskida s politikama koje Tito simbolički predstavlja pojavljuje se u diskursu niza lijevih političkih organizacija u postjugoslavenskim sredinama. Mislim na onaj diskurs koji odbacuje emocionalne identifikacije s Jugoslavijom, Titom, partizanima ili bratstvom i jedinstvom u ime “materijalističke” analize današnjice. Umjesto “filozofiranja”, “poetiziranja” i “teoretiziranja”, govori se, potrebno je baviti se istinskim problemima – onim ekonomskim. Već samo definiranje nejednakosti u ekonomskoj bazi i osmišljavanje odgovora na kapitalističke ekonomske prakse navodno vodi u demontiranje vladajuće ideologije. Ta vrsta pragmatizma i redukcionizma odbacuje svaki politički angažman koji bi se mogao osumnjičiti za utopizam ili maksimalizam, formulirajući umjesto njega niz programskih točaka koje označuje kao realistične reformističke zahtjeve. Realističko-reformatorski diskurs u programu slovenske Inicijative za demokratični socijalizem (IDS), organizacije i parlamentarne stranke, rječito kritizira teoretičar Miklavž Komelj. On upozorava da je upravo ekonomski redukcionizam kičma kapitalističke ideologije – imperativ okretanja ekonomskim pitanjima koji postulira nova ljevica sasvim je u skladu sa zahtjevima dominantne ideologije. No, povrh svega:

 

Ako su [programski zahtjevi IDS-a] – od skraćenja radnog vremena, povećanja plaća i osiguranja pune zaposlenosti do “uvođenja samoupravljanja” –  oni “minimalni i razmjerno skromni zahtjevi” koji moraju biti ispunjeni prije no što uopće počnemo oblikovati “ambicioznije i dugoročnije alternative”, možemo se upitati zašto je, ako su ti zahtjevi u danim historijskim odnosima ostvarivi i u okviru postojećeg društva, uopće potrebno daljnje fantaziranje o “posve novom i radikalno drugačijem društvu”, pošto bi se njihovim ostvarenjem pokazalo kako je očito moguće u postojećem društvu reformistički doseći baš sve… Da ne bi bilo nesporazuma –  ne mislim da su zahtjevi koji su navedeni u brošuri utopistički. Utopističko je nešto drugo. Utopističko je da su oni u danim odnosima označeni kao reformistički. Ti zahtjevi ostvarivi su samo pomoću duboke društvene promjene[x].

 

Diskurs “zahtijevanja mogućeg”, zaključuje Komelj, u samim je svojim polazištima

uhvaćen u zamku sistema protiv kojega ustaje. Odbacivanje ideala korjenite društvene promjene i uzdržavanje od zamišljanja radikalno drukčijeg društva zapravo priječi put opipljivim, neposrednim, “ne-utopističkim” reformama. Da bi konkretne promjene na svakodnevnoj razini bile moguće, najprije moramo mijenjati koordinate političke imaginacije. Komelj, inače autor seminalne studije o partizanskoj umjetnosti, navodi kako su jugoslavenski partizani i u katastrofičnim ratnim uvjetima bili svjesni ovog problema.

Rekao bih da je Komeljeva kritika IDS-ovog programa primjenjiva na značajan dio postjugoslavenske nove ljevice. “Lijeve snage” s početka ovoga teksta doista su, što spontano, što programski, napustile referencu na Tita, bez zadržavanja nad političkim sadržajem i potencijalima te reference. Umjesto prijeko potrebne refleksije o vlastitom političkom naslijeđu i pokušaju da se politički potencijali tog naslijeđa danas aktiviraju, kruži maglovita predodžba o “demokratskom socijalizmu” kao cilju do kojeg će logično dovesti niz praktičnih reformi. Ekonomski redukcionizam, pragmatizam, etatizam i politika “vlastitog dvorišta”,  samo su neke od “boljki” koje pritom opterećuju kurs nove ljevice.