Velike pobjede koje su Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (dalje NOVJ) izvojevali u drugoj polovini 1944. godine (oslobođenje Srbije, Makedonije i Crne Gore, Dalmacije, te Hercegovine u veljači ’45.), iznijele su ju na pozicije s kojih će u proljeće 1945. započeti završne operacije za oslobođenje zemlje. Bio je to položaj na kojem je Jugoslavenska armija[1] (dalje JA) samostalno zatvarala strategijsko okruženje III. Reicha na jugoistočnom odsjeku ratišta, povezujući se na rijeci Dravi u blizini Miholjca sa južnim krilom Crvene armije, odnosno povezujući sovjetsku s anglo-američkom frontom u Italiji preko Jadranskog mora.
Njemačka fronta grupe armija „E“ u Jugoslaviji je u proljeće 1945. lijevim krilom bila oslonjena na rijeku Dravu, nastavljajući se na desno krilo grupe armija „Jug“ u Mađarskoj; desnim krilom se ušančila na razmeđi Dalmacije i Like; dok je centar bio isturen, obuhvaćajući od JA poluokruženo Sarajevo. Takav je, u biti nepovoljan, položaj u Bosni služio za zatvaranje pristupa južnom boku Srijemskog fronta, ali je ujedno ovisio o držanju tog položaja, kao i o držanju desnog krila na granicama Dalmacije, gdje se 4. armija JA nalazila duboko na njemačkom desnom krilu i pozadini. U takvoj je situaciji bilo logično skratiti frontu u Bosni i izvući se iz potencijalno opasne situacije. Prijedlog za pravovremenu evakuaciju sarajevske izbočine Hitler je odbacio iz „političkih razloga“.
Početkom 1945. godine NOVJ prolazi strukturnu reorganizaciju. Ukidaju se nacionalno-republičke sastavnice NOV, te se uvezuju u četiri operativne armije: 1. armija nasuprot Nijemcima u Srijemu, s jezgrom od divizija dotadašnjeg I. proleterskog korpusa; 2. armija oformljena je u istočnoj Bosni od Južne operativne grupe divizija; 3. armija utemeljena je na Dravi i dijelu fronte u Baranji, od jedinica Glavnog štaba Vojvodine i XII. korpusa; dok je 4. armija formirana 2. ožujka od divizija VIII. i XI. korpusa, te 1. tenkovske, Artiljerijske i Dopunske brigade, u Dalmaciji, Lici i Primorju, a operativno su joj bile podređene i jedinice VII. i IX. [slovenskog] korpusa. Uoči pokretanja finalne ofenzive JA je raspolagala sa 765 tisuća vojnika, što je impozantna snaga, no ipak na granici dovoljne uzme li se u obzir ogroman vojno-politički zadatak koji je imala izvršiti na fronti,odnosno osiguranje i „čišćenje“ oslobođenih područja. Trebalo je ne samo uništiti dešperatne naciste i kolaboracioniste, već i okupirati Istru i Slovensko primorje prije zapadnih Saveznika, kako bi ih se otelo Italiji i stavilo pod jugoslavensku (slovensku, odnosno hrvatsku) teritorijalno-administrativnu nadležnost, gdje etnički i pripadaju. Upravo stoga je ofenziva 4. armije započela 20. ožujka, deset dana prije datuma dogovorenog na sastanku Tito-Alexander u Beogradu.
OPERACIJE ČETVRTE ARMIJE
Četvrta armija je, prema planu, imala poraziti oko 140.000 njemačkih vojnika iz sastava XV. brdskog i XCVII. korpusa (prebačenog iz grupe armija „C“ u „E“, kako bi izbjegao kapitulaciju s ostatkom njemačkih snaga u Italiji), osloboditi Liku, Primorje, Gorski kotar i Rijeku, a potom nastaviti prema rijeci Soči na koju je morala izbiti do 15. svibnja. U prvih 27 dana ofenzive, 4. armija je oslobodila sve spomenute hrvatske krajeve, kao i Bihać (koji nije bilo predviđen planom operacija), prodrla dvjestotinjak kilometara u dubinu njemačke obrane i posve uništila njemački XV. brdski korpus, te stvorila uvjete za nastavak ofenzive u Istri i Slovenskom primorju. Sad se 4. armija morala sukobiti sa svježim i dobro opremljenim XCVII. korpusom, odlučnim ne dopustiti partizanski prodor zapadno od Rijeke. Napadi na njemačke položaje između Rijeke i Snježnika bili su ugušeni u krvi, ali se na oba boka u međuvremenu stvorilo uvjete za obuhvatne manevre. Dvadesetčetvrti travnja izvršene su amfibijske operacije na istočnoj obali Istre, otkud se krenulo u osiguravanje čitavog poluotoka, dok je do 27. travnja otvoren i sjeverni krak kliješta oko XCVII. korpusa uspješnim zaposjedanjem prometnice Rijeka-Ljubljana.
Do kraja travnja bili su stvoreni uvjeti za napad na Trst, koji je otpočeo 1. svibnja. Do večeri idućeg dana je otpor u Trstu bio slomljen, uz pomoć savezničkih tenkova koji su se tog popodneva uključili u borbu. Treći svibnja formiran je Motorizirani odred 4. armije, te upućen na sjever kako bi se preko Gorice, Tolmina i Bovca prebacio u Celovec, gdje se spojio s trupama 3. armije i zatvorio granicu. Većina ostalih jedinica je od Trsta upućena prema Ilirskoj Bistrici, prema kojoj se očajničkom hrabrošću probijao ostatak XCVII. korpusa sa oko 20,000 vojnika, računajući na ispad 7. SS brdske divizije iz Ljubljane prema njima, koji se nikad nije dogodio zbog brzog nadiranja JA. Ta je grupacija uskoro bila potpuno okružena i teško tučena, te se 7. svibnja oko 16.000 preživjelih predalo zajedno sa zapovjednikom korpusa, generalom Küblerom. Time su operacije 4. armije bile završene. Tijekom neprekidnih pedesetodnevnih djelovanja, 4. armija je porazila dva njemačka korpusa sa osam divizija i nekoliko samostalnih brigada/pukova, zarobila 30 tenkova, oko 840 topova, oko 530 minobacača, oko 1.680 strojnica, oko 800 motornih vozila i svakovrsni drugi plijen, te stavila Slovensko primorje i Istru pod teritorijalnu kontrolu Jugoslavije (Slovenije, odnosno Hrvatske). Kako je ta armija bila sastavljena od divizija negdašnje NOV Hrvatske i Slovenije, možemo zaključiti kako su Hrvatsku južno od Save, te slovenski dio Istre i Primorje, oslobodili isključivo hrvatski i slovenski partizani, dok se 4. armija kvantitativno i kvalitativno može smatrati hrvatskim ostvarenjem.
OPERACIJE PRVE, DRUGE I TREĆE ARMIJE
Operacija 2. armije za oslobođenje Sarajeva, započela je 28. ožujka. Kako je Hitler napokon odobrio evakuaciju sarajevske izbočine 20. ožujka, većina jedinica njemačkog XXI. korpusa izvukla se do 5. travnja, kad je započeo napad JA na sam grad, oslobođen dan kasnije. Oslobođenjem Zenice završena je Sarajevska operacija, likvidirana velika izbočina u fronti i stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje 2. armije.
Štab II Jugoslavenske armije, travanj 1945. – pripreme za oslobođenje Zagreba
Uvodne borbe 1. i 3. armije za proboj Srijemskog fronta započele su 2. travnja 1945. Osnovna ideja bila je saviti neprijateljeva krila napadima 1. armije sa r. Save, odnosno Treće sa r. Drave, a potom ga uništiti u koncentričnom napadu. Nositelj njemačke obrane tog dijela ratišta bio je XXXIV. korpus podržan dvama ustaškim divizijama. Glavne borbe na Srijemskom frontu započele su 12. travnja, da bi nakon teških trodnevnih okršaja bio oslobođen trokut Osijek-Našice-Miholjac, čime su partizani sa sjevera ugrozili njemačke položaje oko Đakova, odnosno stvorili uvjete za nastavak napredovanja Podravinom, prema Varaždinu. Pokušaj da se jedinice njemačkog XXI. korpusa, koje se još nisu stigle povući na lijevu obalu Save, odsiječe osvajanjem Pleternice, završio je u petodnevnim krvavim okršajima. Nijemci su Pleternicu nakon petodnevne vješte obrane napustili tek 20. travnja, po uspješnom izvlačenju posljednjih trupa iz Bosne.
Borci 28. Slavonske udarne brigade na Savskom mostu, 8. svibnja 1945.
Kako bi ostvario strategijsko okruženje neprijateljskih snaga unutar jugoslavenskih granica, Generalštab JA je 20. travnja izdao direktivu za nastavak kampanje, prema kojoj je 1. armija imala što prije izbiti u područje Zagreba; 2. armija je morala nastaviti napad u pravcu Karlovca i dalje prema Novom Mestu; dok je 3. armija u zadatak dobila gonjenje neprijatelja kroz Podravinu. Nove su operacije svih triju armija započele zadnjih dana travnja, a sve ih je karakterizirao uporan očajnički otpor njemačko-ustaških jedinica, kao i pogreške nekih partizanskih zapovjednika, još nenaviklih na konvencionalno ratovanje. Prva armija je frontalno potiskivala neprijatelja na zapad do rijeke Ilove – gdje je prešla u trodnevnu taktičku defenzivu nakon žestokog protunapada 7. SS brdske divizije, što je Nijemcima dalo vremena za uredno povlačenje – i napredujući relativno sporo protiv njemačkih zaštitnica, tek 7. svibnja došla do Sv. Ivan Zeline; 3. armija je tek početkom svibnja slomila ogorčenu obranu dijelova njemačkog XCI. i XV. kozačkog korpusa i krenula prema Varaždinu goneći pred sobom XV. kozački korpus; dok je 2. armija od 26. travnja pa sve do 7. svibnja vodila ogorčenu bitku za oslobađanje područja sjeverozapadne Bosne, te Slunja, Petrinje, Siska i Karlovca – prekinuvši usput prometnicu Zagreb-Karlovac i lišavajući neprijatelja mogućnosti lateralnog manevriranja između ta dva važna garnizona. Po završetku operacija oko Karlovca i gornjeg toka r. Une, 2. armija je nastavila napredovanje desnom obalom r. Save prema Zagrebu, oslobođenom 8. svibnja akcijom Turopoljskog partizanskog odreda i 28. slavonske divizije. Na sjeveru je 3. armija do 7. svibnja oslobodila Ludbreg, Varaždin i Varaždinske Toplice. Daljnjim planom operacija bilo je predviđeno napredovanje 3. armije uz r. Dravu, prema Celovcu; 1. armija je nastupala prema Celju; a Treća od Karlovca prema Novom Mestu i Ljubljani; dok je Motorizirani odred 4. armije zatvarao zapadnu granicu Slovenije. Kad su 8. svibnja u 23:01h (CET) zašutjeli topovi u Europi, to, nažalost, nije značilo i kraj rata u Jugoslaviji, jer su kolaboracionističke i manje njemačke snage odlučile nastaviti s probojem na zapad, kako bi se predale zapadnim Saveznicima.
Borci X. korpusa Zagrebačkog na Ilici, 9. svibnja 1945.
TJEDAN DOPUNSKE NASTAVE
Uoči početka ofenzive 4. armije – koja označava početak završne ofenzive za oslobođenje Jugoslavije – neprijatelj je na frontu protiv JA držao respektabilne snage: oko 340.000 njemačkih vojnika, od kojih oko 140.000 nasuprot 4. armiji, kao i nekih 150.000 vojnika NDH. Kako je najveći dio njemačkih jedinica uništen, ili zarobljen tijekom službenog ratnog stanja, do 8., odnosno 10. svibnja, u kontekstu rata nakon rata najvažnije su tzv. oružane snage NDH. Po spajanju Hrvatskog domobranstva i Ustaške vojnice u siječnju 1945. godine. Šesnaest je divizija podijeljeno na tri korpusa. Zahvaljujući, za Nijemce i njihove pomagače, iznimno složenoj vojnoj situaciji, podaci o brojnom stanju endehazijskih formacija su nepotpuni, no prilično dobro rekonstruirani iz sačuvanih endehazijskih i njemačkih, te partizanskih dokumenata: oko 76 tisuća ljudi pod kontrolom Ustaške vojnice, te oko 70 tisuća iz Hrvatskog domobranstva, činile su snagu od 146 tisuća vojnika, na papiru, dok ih u samim operativnim postrojbama nije bilo više od devedesetak tisuća. Kad uzmemo u obzir osipanje snage kroz gubitke u borbenim djelovanjime, kao i prilično rašireno dezertiranje, endehazijskih je trupa u doba kapitulacije moglo biti maksimalno 100 tisuća, s time da ih je dio ostao izoliran unutar uporišta u tad već dalekoj partizanskoj pozadini, odnosno raspršen po šumama, iz kojih će uskoro početi djelovati kao teroristi “križari”. Društvo im je pravilo dvanaestak tisuća slovenskih belogardejaca i drugih slovenskih kolaboracionističkih organizacija, sedam-osam tisuća četnika i ponešto pripadnika manjih kolaboracionističkih milicija. Prema nekim objektivnijim procjenama, te je oružane formacije pratilo i pedeset do sedamdeset tisuća civila.
Početkom svibnja, slovenski VII. korpus pokrenuo je napad na Kočevje koje je oslobođeno četvrtoga, a petoga je presječen put prema Ljubljani njemačkim snagama iz Novog Mesta, pa su ove skrenule prema r. Savi. Potom su se slovenski partizani orijentirali prema Ljubljani, koju su Nijemci napustili tijekom noći 8/9. svibnja. Sedmi korpus se tada povezao s nastupajućom 2. armijom i priključio gonjenju neprijatelja prema Celju. Sjeverno od Zagreba gonjenje je preuzimala 1. armija, koja je uništila dvije jače grupe: na Medvednici kod Zagreba i; kod Donjeg Bukovca, dok su široj okolici Klanjca zarobljene i razoružane glavnina njemačke 41. i 181. pješadijske divizije. Uvidjevši bezizlaznost situacije general Löhr, zapovjednik grupe armija „E“, šalje 8. svibnja svog predstavnika partizanima, a idući dan potpisuje kapitulaciju. Sve snage pod njegovim zapovjedništvom imale su položiti oružje i predati se Jugoslavenskoj armiji 10. svibnja. Najveći dio Nijemaca je tako i postupio, osim dijelova triju divizija čiji su pokušaji proboja brzo bili osujećeni. Samo se dio 369. legionarske pješačke divizije uspio probiti u Korušku. Tako su se formacije koje su nastavile ratovati sastojale od kolaboracionista, najviše endehazijskih, i njemačke 104. pješačke divizije.
Stotinjak tisuća endehazijskih trupa, uz prateće četnike i ostale, nastavljanjem borbe prestalo je biti vojska i postalo banda, te se izuzelo od zaštite odredba Haaške[2] i Ženevske konvencije[3] i nije imalo pravo na status ratnih zarobljenika sa svim pravima i obvezama koje iz tog statusa proizlaze. Zašto? Zato što postoji značajna razlika između predaje i kapitulacije. Predaja je dobrovoljni, individualni čin koji izaziva pravne posljedice, dok kod kapitulacije ne postoji element dobrovoljnosti, jer je riječ o ugovoru kojim se precizno određuju uvjeti i način predaje poraženih snaga, te nije otvoren različitim interpretacijama i podjednako je obavezan za sve. Haaška konvencija kaže da se uvjeti kapitulacije, jednom kad su dogovoreni, moraju obostrano skrupulozno poštovati (Čl. 34). U ovom konkretnom slučaju prekršeno je više odredba članka (2.) Ugovora o kapitulaciji Njemačke[4]: operacije nisu prestale 8. svibnja 1945. u 23:01h; odnosne formacije nisu izvršile predaju snagama nasuprot kojih su se nalazile; namjerno je uništavana vojna oprema i instalacije. Iz svega spomenutog proizlazi opravdanost aktivacije članka (5.)[5], prema kojem će Vrhovni zapovjednik savezničkih ekspedicijskih snaga, odnosno Stavka – a u ovom slučaju Generalštab JA, kao rukovodeći organ ravnopravne i samostalne savezničke oružane sile – u slučaju nepoštivanja odredba ugovora o kapitulaciji odrediti kaznene mjere koje smatraju prikladnima.
Zarobljena banda kod Pliberka
Do 12. svibnja su ključne točke granice prema Koruškoj bile čvrsto zatvorene i zaposjednute jedinicama Jugoslavenske armije. Tako se kod Dravograda našla nasuprot 51. vojvođanskoj diviziji grupacija sa nešto više od 20.000 ustaša i četnika, te oko 5.000 civila. Nakon što su opkoljeni kolaboracionisti odbili ultimatum za predaju do 10.00h 13. svibnja, započeo je nesmiljeni napad dijelova triju partizanskih divizija, kojima su se sutradan pridružile trupe daljnjih triju. Pretrpjevši ogromne gubitke i napokon uvidjevši bezizlaznost položaja, neprijateljska grupacija kod Dravograda položila je oružje 14. svibnja. Dan ranije predala se u rajonu Pliberka i njemačka 104. pješ. divizija, te je preostala samo formacija sa nešto više od 30.000 ustaša i četnika u Mežiškoj dolini, koja se preko Pliberka nastojala probiti ka Celovcu. Nakon ubojitog pritiska koji su na tu grupaciju izvršile jedinice 3. armije, kojoj je bila ponuđena i asistencija nedavno pristiglih britanskih tenkova, ustaško-četničke snage su se napokon predale, dok su Britanci, u duhu odredba ugovora o kapitulaciji Njemačke, vratili u Jugoslaviju najveći dio od oko 25 tisuća kolaboracionista koji su se uspjeli dokopati Austrije. Kao kazna za nepoštivanje ugovora i nastavljanje rata nakon službene, objavljene kapitulacije III. Reicha i svih snaga pod njegovom komandom – zbog čega je život izgubilo oko 2,500 partizana(!) – i kao čin sirove i bezobzirne odmazde, po Sloveniji su izvršene tisuće masovnih likvidacija kolaboracionista, dok ih je dio stradao na marševima duž Jugoslavije koji su potom uslijedili. Procjene broja ubijenih [iz tog, uvjetno nazvanog bleiburškog korpusa tzv. HOS] u neposrednom poraću koje se čine najrealnijima, kreću se između 30 i 50 tisuća, od kojih su, lako moguće, i do 2/3 bili pripadnici oružanih snaga tzv. NDH. Za njihovo je stradanje prvenstveno kriva kriminalna vrhuška te „države“ koja je mnoge čiji ideal nije bio smrt za Poglavnika upravo na to natjerala. Što se tiče civila koje su ustaško-četničke bande povukle za sobom, dio ih je poginuo u unakrsnoj vatri zahvaljujući opetovanom odbijanju predaje, dok je najveći dio preživjelih pušten kućama, izuzev onih za koje je postojala sumnja da su sudjelovali u rabotama Hitlerovog poretka.
Zarobljeni Nijemci, ustaše, četnici i domobrani, Maribor, 1945.
Bilješke
[1] NOViPOJ je 1. ožujka 1945. preimenovana u Jugoslavensku armiju. (op. a.)
[2] http://avalon.law.yale.edu/20th_century/hague04.asp (pristupano 12. svibnja 2017.)
[3] https://ihl-databases.icrc.org/ihl/INTRO/305?OpenDocument (pristupano 12. svibnja 2017.)
[4] https://en.wikisource.org/wiki/German_Instrument_of_Surrender_(7_May_1945) (pristupano 12. svibnja 2017.)
[5] https://en.wikisource.org/wiki/German_Instrument_of_Surrender_(7_May_1945) (pristupano 12. svibnja 2017.)
LITERATURA
Anić, Nikola: Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005.
Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009.
Anić, Nikola (et al.), Drugi svjetski rat 3, str. 287-306, Zagreb, 1980.
Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996.
Morača, Milutin, Peta krajiška divizija, Beograd, 1985.
Vojnoistorijski institut JNA, Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944-1945, Beograd, 1957.
Žerjavić, Vladimir, Yugoslavia: Manipulations With The Number Of Second World War Victims, http://www.hic.hr/books/manipulations/index.htm
Dinko Odak