U jeku tuđmanovske revizionističke ere devedesetih uništeno je ili oštećeno na tisuće antifašističkih spomenika. Umjesto njihovom obnovom, u Hrvatskoj se vlasti - i desne i "lijeve" - bave dizanjem spomenika ustaškim teroristima i proustaškim terorističkim skupinama. Zatiranje sjećanja na NOB u funkciji je zaborava borbe za društvenu pravdu, s kojom je antifašizam u Hrvatskoj i Jugoslaviji bio organski povezan.
Iako se u izvorišnim osnovama državnog Ustava odluke ZAVNOH-a navode kao temelji državne suverenosti, antifašizam u Republici Hrvatskoj danas se svodi na mrtvo slovo na papiru, a jedno od područja na kojem se manifestira sva njegova ništavnost su spomenici. Od početka raspada Jugoslavije do danas, uništeno je i oštećeno na tisuće antifašističkih i partizanskih spomenika, dok su oni preživjeli česte mete oskvrnjivanja od strane šovinista koji po njima ocrtavaju svastike i simbole ustaškog režima, odnosno simbole poraženih fašističkih snaga. Paralelno s tim, uz blagoslov vlasti u Hrvatskoj niču spomenici šovinističkim ličnostima i organizacijama iz prošlosti čime svjedočimo desnom povijesnom revizionizmu. Ove struje posljednjih godina jačaju i trude se antifašizmu oduzeti i status tog mrtvog slova, te ga u potpunosti odbaciti kao historijsku Sanja Horvatinčić: "Umjetnička rješenja memorijala Drugog svjetskog rata, točnije onih koji tematiziraju događaje i ideje Narodnooslobodilačke borbe, revolucije i radničkog pokreta, a koja su nastajala kroz više od četiri desetljeća na području Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije, svakako čine jedinstven fenomen u europskim pa i svjetskim okvirima"zabludu. Osim u Hrvatskoj, desni revizionizam raste i u susjednoj Srbiji gdje se aktivno zastupa rehabilitacija domaćih kvislinga iz vremena Drugog svjetskog rata.
Sanja Horvatinčić: "Umjetnička rješenja memorijala Drugog svjetskog rata, točnije onih koji tematiziraju događaje i ideje Narodnooslobodilačke borbe, revolucije i radničkog pokreta, a koja su nastajala kroz više od četiri desetljeća na području Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije, svakako čine jedinstven fenomen u europskim pa i svjetskim okvirima"
Začetke otvorenog desnog revizionizma nalazimo u ranim 1990-ima kad je Jugoslaviju uzduž i poprijeko zahvatio val zapaljivog nacionalizma koji je u svojim načelima odbacivao ideje internacionalizma koje je antifašistička borba pronosila. Nove političke elite svoju su moć gradile na suprotnim stajalištima.
"Devedesetih je desni ekstremizam bio korisna moneta svim vlastodršcima u svim bivšim jugoslavenskim republikama, a Hrvatska tu nije bila izuzetak. Baština antifašizma koji se temeljio na idejama internacionalizma i ekonomske egalitarnosti nisu bili smjer na kojem suTuđman i HDZ vidjeli razvoj suvremene Hrvatske. To je, dakako, bilo sasvim u skladu sa vremenom u kojem su navedeni djelovali", smatra povjesničar Josip Jagić, angažiran na istraživačkom projektu Kartografija otpora- Zagreb 1941-1945 koji podržava Rosa Luxemburg Stiftung.
Upravo je tih godina, usred ratnih zbivanja i operacija, minirano i uništeno na tisuće antifašističkih spomenika koji su, osim vrijednosti kolektivnog sjećanja, imali i iznimnu umjetničku vrijednost. Bezumlje nacionalizma spomenute vrijednosti nije prepoznavalo, stoga su spomenici ostali otvorena meta pljačkašima i dinamitašima.
"Umjetnička rješenja memorijala Drugog svjetskog rata, točnije onih koji tematiziraju događaje i ideje Narodnooslobodilačke borbe, revolucije i radničkog pokreta, a koja su nastajala kroz više od četiri desetljeća na području Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije, svakako čine jedinstven fenomen u europskim pa i svjetskim okvirima. U prilog tome ne ide samo recentni međunarodni interes struke i šire javnosti za jugoslavensku memorijalnu plastiku (trenutno je, primjerice, u njujorškoj MoMA-i u pripremi izložba o arhitekturi u bivšoj Jugoslaviji, u sklopu koje će biti predstavljena i spomenička plastika), već i činjenica da se od vremena njihova nastanka o pojedinim primjerima i autorima pisalo u časopisima svjetskoga ranga, poput talijanske L'architetture i britanskog Architectural Reviewa. Talijanski teoretičar umjetnosti G. C. Argan hvalio je Džamonjine memorijalne projekte, ne samo kao izuzetna umjetnička ostvarenja već i kao dokaz zrelosti društva koje osigurava uvjete za visok stupanj kreativnog izraza u toj, pretežno tradicionalnoj oblasti kiparstva. Vrlo je širok raspon formalno-stilskih kategorija i likovnih medija (kiparstvo, mozaik, freske) na koje nailazimo među spomenicima pa nije pretjerano tvrditi da su se gotovo svi umjetnički trendovi iz umjetničkih ateljea i ga"Antifašističko i revolucionarno nasljeđe sadržano u spomenicima NOB-a opet postaje relavantno mjesto sjećanja i političke borbe, zbog čega njihova obnova nužno predstavlja ne samo stručni već i politički problem""lerija prije ili kasnije odrazili i u polju memorijalne plastike: od raznih inačica figuracije, preko umjetničkih postupaka bliskih enformelu ili land artu, neo-kostruktivističkih tendencija, pa sve do posve originalnih, sinteznih rješenja koja su se rađala kroz interdisciplinarne suradnje kipara, arhitekata, krajobraznih arhitekata, statičara, urbanista, nerijetko i književnika, a koja se teško uklapaju u pretpostavljene stilske kategorije", objašnjava nam Sanja Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti.
"Antifašističko i revolucionarno nasljeđe sadržano u spomenicima NOB-a opet postaje relavantno mjesto sjećanja i političke borbe, zbog čega njihova obnova nužno predstavlja ne samo stručni već i politički problem"
Nakon perioda masovnog uništavanja, period masovnog saniranja i ozbiljne obnove od strane hrvatske države nije uslijedio. Stoga nemar državnih tijela nastoje ispraviti udruge i pojedinci.
"Pojedinici i grupe spontano se okreću izvaninstitucionalnim ili privatnim – u pravilu nestručnim – metodama obnove, a sve češće i gerilskim akcijama reaproprijacije i suvremene reanimacije njihova ideološkog sadržaja. Nakon masovnog rušenja i miniranja spomenika 1990-ih godina, praćene dekadom rijetkih primjera službene obnove i ideološkom neutralizacijom spomenika, posljednjih godina, zahvaljujući individualnim naporima pojedinaca i aktivnom ulogom nezavisnih, mahom elektroničkih medija, bilježimo povratak ove teme u javni diskurs, i to najčešće kroz vizuru sve oštrijih ideoloških sukoba. Tako antifašističko i revolucionarno nasljeđe sadržano u spomenicima NOB-a opet postaje relavantno mjesto sjećanja i političke borbe, zbog čega njihova obnova nužno predstavlja ne samo stručni već i politički problem", smatra Horvatinčić .
Umjesto obnovama vrijednih antifašističkih spomenika, u Hrvatskoj se vlasti zadnjih godina bave dizanjem spomenika teroristima i terorističkim skupinama koje su svojedobno zastupale ideje hrvatskog šovinizma. Tako je u mjestu Drage kraj Šibenika 31. srpnja svečano otkriven spomenik Miri Barešiću, teroristu koji je 1971. u Stockholmu ubio jugoslavenskog veleposlanika i antifašističkog borca Vladimira Rolovića, da bi 20 godina kasnije poginuo pod nerazjašnjenim okolnosima kao pripadnik Zbora narodne garde. Ovom otkrivenju prisustvovali su i tehnički ministri Tomo Medved iZlatko Hasanbegović, general Ante Gotovina, te drugi okupljeni građani. Barešić ubojstvo u švedskoj metropoli nije počinio na svoju ruku, već kao član Hrvatskog narodnog otpora, proustaške organizacije koju je sredinom 1950-ih u emigraciji osnovao ustaški zločinac Vjekoslav Maks Luburić.
Reakcija lokalnih antifašista nije se dugo čekala, te su nekoliko dana kasnije Barešićevu ruku obojali crvenom bojom, sugerirajući time kako su mu ruke umrljane krvlju. Nakon što je neformalna organizacija Antifa Šibenik objavila ovu sliku, stale su im stizati mnogobrojne prijetnje, a najdalje je otišao ultradesni novinar Velimir Bujanec koji je osjetio da živi na Divljem zapadu, te javno ponudio 20 000 kuna za imena počinitelja. ČlanoviAntifa Šibenik na prijetnje smrću su navikli otkad su se okupili prije dvije godine kako bi iz vlastitih uvjerenja krenuli uređivati i braniti antifašističke spomenike od fašističkih nasrtaja, budući da se službene institucije ove spomenike ne trude zaštititi. Tako je gradski Spomen-park Šubićevac, memorijalni park napravljen u čast žrtvama fašističkog terora, prekjučer opet zašaran svastikama. I dok je u samom Šibeniku situacija još nekako podnošljiva, za što zaslugu imaju i lokalni novinari koji ažurno dojavljuju svaki fašistički grafit i oskvrnuće, u okolici se revizionizam već debelo razmahao.
"U zaleđu grada je situacija puno gora, tamo su skoro svi spomenici minirani ili devastirani. Većina naših pokušaja obnove nakon par dana je vandalizirano i to opetovano. I ama baš ništa im nije sveto, pa ni spomen kosturnice njihovih bivših sumještana koje su Talijani streljali ili klali četnici u dobrovoljačkoj antikomunističkoj miliciji. Nitko od institucija ne reagira na to. U Bilicama 25 godina stoji devastirani spomenik njihovim sugrađanima koje su streljali talijanski fašisti. I što je napravio načelnik Ćaleta nakon što je obećavao obnovu? Mol u spomen na Milu Budaka, hrvatskog fašista i potpisnika Rimskog sporazuma koji je doveo talijanske fašiste u Bilice da streljaju te ljude", kažu nam članovi Antifa Šibenik.
Osim spomenika Barešiću, te mola i ulice posvećenih Budaku, u Hrvatskoj postoje još neki revizionistički spomenici koji su podignuti proteklih godina. Tako u Zmijavcima kraj Imotskog stoji spomen ploča tzv. Bugojanskoj skupini, odnosno članovima Hrvatskog revolucionarnog bratstva, još jedne proustaške organizacije osnovane u emigraciji početkom 1960-ih. Ova skupina devetnaestorice terorista se 1972. ubacila u Jugoslaviju s ciljem dizanja oružane pobune nakon čega su ubijeni ili smaknuti. Nešto sjevernije, u Jadovnom stoji spomenik Stjepanu Devčiću, pripadniku UHRO-a, ustaške organizacije koja je 1932. organizirala Velebitski ustanak pri čemu je Devčić poginuo.
Desnom revizionizmu možemo svjedočiti i na komemoracijama. Na nedavno obilježavanje ustanka u Srbu stigli su i ultradesni prosvjednici kako bi izrazili negodovanje radi navodnog obilježavanja i slavljenja pokolja nad Hrvatima 1941., iako je jasno da se u Srbu ne obilježava pokolj, već upravo suprotno- ustanak protiv politike mržnje i pokolja među narodima, koji je na koncu i pobijedio i stao na kraj genocidnom ratu. Iako ovi revizionisti teže izjednačavanju četnika i partizana, dobro je znano da saveznici u Drugom svjetskom ratu nisu bili četnici i partizani, već četnici i ustaše koji su u širokim ratnim ofenzivama poput Operacije Weiss zajedno s nacističkim i fašističkim snagama koordinirano napali partizane s ciljem njihova konačnog uništenja. Uostalom, staro prijateljstvo se može primijetiti i danas putem suradnje tehničkog ministra kulture Hasanbegovića i srpskog pročetničkog povjesničara Bojana Dimitrijevića koji imaju zajednički interes- difamaciju partizana i rehabilitaciju tadašnjih kolaboracionista.
Desnim revizionostima u Srbiji na tom polju ide svakako dobro budući da su se uspjeli izboriti za sudsku rehabilitaciju Draže Mihailovića, a antifašistički spomenici se u Srbiji i na Kosovu nalaze u nezavidnom položaju iako nisu minirani u tom broju. Tako se briše sjećanje na period suživota, mira i solidarnosti među narodima, budući da takvo stanje nije u interesu desnim političkim elitama koje već deseteljećima žive na račun Milan Radanović: "Rehabilitaciju kolaboracionističkih pokreta koji su vojno i politički delovali tokom okupacije Srbije zagovaraju oni koji zarad svojih političkih i ideoloških interesa imaju potrebu da diskredituju istorijski pokret koji je izborio socijalnu revoluciju 1944.-1945."međuetničke netrpeljivosti.
"U poslednjih 25 godina zabeleženi su relativno brojni primeri vandalizacije i skrnavljenja (grafitiranje, mehaničko oštećivanje, itd) spomenika u Srbiji. U tome su naročito aktivne desničarske, antikomunističke i profašističke grupe i pojedinci. S druge strane, primeri uništavanja spomenika zabeleženi su na Kosovu nakon što je Beograd 1999. izgubio političku i vojnu upravu nad tim delom državne teritorije. Spomenici posvećeni partizanskoj borbi na Kosovu uništavani su od strane albanskih nacionalista čija ideologija ima izraženiju antijugoslovensku komponentu nego npr. srpski nacionalizam", kaže povjesničar Milan Radanović.
Milan Radanović: "Rehabilitaciju kolaboracionističkih pokreta koji su vojno i politički delovali tokom okupacije Srbije zagovaraju oni koji zarad svojih političkih i ideoloških interesa imaju potrebu da diskredituju istorijski pokret koji je izborio socijalnu revoluciju 1944.-1945."
Srpsko-albansko prijateljstvo 1990-ih svakako nije odgovaralo političarima novog kova. U Landovici na Kosovu je tako 1999. srušen spomenik Bori Vukomiroviću i Ramizu Sadiku, bliskim prijateljima i organizatorima NOB-a na Kosovu, a u Bujanovcu na jugu Srbije, mjestu naseljenom srpskim i albanskim stanovništvom, spomenik Josipu Brozu Titu je srušen, a zatim i zakopan na gradskoj stočnoj tržnici.
"Taj jednokratni politički ritual predstavljao je simboličko pokapanje ideologije koju je simbolizovao Tito. Slično je i sa rušenjem spomenika u Landovici budući da su Boro i Ramiz predstavljali simbol međunacionalne saradnje na etnički zavađenom Kosovu", smatra Radanović.
Na prostorima nekadašnje Jugoslavije, novi val revizionizma i fašizacije društva događa se u vremenu neoliberalnog kapitalizma koji na ovim prostorima karakterizira teška ekonomska situacija u vidu nezaposlenosti, prekarnog rada, opće nesigurnosti i sve težeg materijalnog položaja većine stanovništva. Kao i uvijek, vladajuće klase nastoje zadržati status quo, a sjećanje na antifašizam u neraskidivoj je vezi sa sjećanjem na socijalizam, periodom kojeg nastoje maksimalno ocrniti.
"Meni se čini da je obećanje socijalizma, odnosno ono obećanje sadržano u paroli 'nema povratka na staro', nerazdvojno od antifašizma u Jugoslaviji, ali i općenito u svijetu. Drugi svjetski rat je izgledao kao kataklizma koju je stari svijet nanio samom sebi i velikom broju ljudi je bilo očito da se društveni odnosi na kojima su se temeljila predratna društva moraju korijenito, da ne kažem revolucionarno, promijeniti. Socijalizam je, kao dio tog obećanja u bolje sutra, bio jedna od ključnih komponenti uspjeha Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji. Obećanje socijalizma koje je prije svega bilo obećanje klasnog oslobođenja je bilo uz bok obećanju nacionalnog oslobođenja. Kakvo god da bilo, iskustvo socijalizma je kod velikog broja naših sugrađana još uvijek živo. Jedan od ciljeva revizionizma je da se posreduje tom sjećanju na način da se konstruira slika jednog totalitarnog crnila. Sve to je dio jedne šire dinamike vezane konkretno za tranzicijska društva ili društva na periferiji kako bi se trenutniJosip Jagić: "Socijalizam je, kao dio tog obećanja u bolje sutra, bio jedna od ključnih komponenti uspjeha Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji. Obećanje socijalizma koje je prije svega bilo obećanje klasnog oslobođenja je bilo uz bok obećanju nacionalnog oslobođenja"politički sustav zajedno sa političkim elitama legitimirao kao jedini mogući", smatra Jagić.
Josip Jagić: "Socijalizam je, kao dio tog obećanja u bolje sutra, bio jedna od ključnih komponenti uspjeha Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji. Obećanje socijalizma koje je prije svega bilo obećanje klasnog oslobođenja je bilo uz bok obećanju nacionalnog oslobođenja"
Na sličnom tragu je i Radanović, budući da rehabilitaciju nekadašnjih kvislinga u Srbiji provode garniture koje zemlju već godinama vode u socijalni ponor.
"Rehabilitaciju kolaboracionističkih pokreta koji su vojno i politički delovali tokom okupacije Srbije zagovaraju oni koji zarad svojih političkih i ideoloških interesa imaju potrebu da diskredituju istorijski pokret koji je izborio socijalnu revoluciju 1944.-1945. i porazio antikomunističke pokrete koji su kolaborirali s nacističkim okupatorom. Na političkoj sceni to su sve partije koje sprovode desničarsku, antiemancipatorsku i antiradničku politiku, od liberala do konzervativaca, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji. Na parapolitičkoj sceni to su razne neofašističke, još uvek politički marginalne grupe. Dakle, situacija je slična kao i u većini postsocijalističkih država: važno je uveriti javnost da su komunisti i revolucionari bili zločinci i prevratnici koji su sprovodili politiku koja je bila u suprotnosti sa tzv. nacionalnim interesima (uvek su to interesi vladajuće klase i njene inteligencije) pri čemu se uvek drastično ignoriše i falsifikuje istorijska realnost. Desnica se s pravom plaši poređenja s istorijskim rezultatima levice na ovim prostorima budući da je skoro svima jasno da je nakon nekoliko decenija društvenog i ekonomskog napretka i konstantnog poboljšanja životnih uslova usledio period od 25 godina kontinuirane krize i nazadovanja odnosno najduže socijalne katastrofe i regresa u modernoj istoriji jugoslovenskih zemalja za šta snosi odgovornost desna politika. Pogotovo jer je očigledno da društvena i ekonomska kriza neće biti okončana u dogledno vreme pri čemu narastaju sumnje da je krizu moguće sanirati u okviru kapitalističkog sistema", smatra Radanović.
Kao ni poboljšanje životnih uvjeta u korist radnog stanovništva, od aktualnih političkih aktera ne možemo očekivati ni poboljšanje tretmana antifašizma i osudu nabujalog revizionizma, već prije njegov daljnji razvoj. Dok se u Srbiji provela sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, nakon čega se sprema i pokušaj rehabilitacije Milana Nedića, u Hrvatskoj ustaški pozdrav Za dom spremni već godinama odzvanja stadionima i koncertima, pri čemu se političari najjačih stranaka dvoume oko njegove povijesne uloge i ne žele ga jasno i nedvosmisleno osuditi. Štoviše, neki su spremni i ulaziti u koalicije s desnim radikalima koji navedeni pozdrav glorificiraju. Kao ni u povijesti, vladajući se ni danas neće ustručavati da u periodu rastućeg socijalnog nezadovoljstva posegnu za fašizmom kao najreakcionarnijim oblikom koji im jamči osiguranje vlastitih pozicija. Pobuna stoga mora krenuti odozdo, među progresivnim snagama i pokretima koji će razviti barjake internacionalizma i radničke solidarnosti, te krenuti u borbu protiv sistema koji počiva na eksploataciji i dehumanizaciji radništva, te međunacionalnim podjelama.
Luka Resanović
Preuzeto sa H-ALTER.