Odbijajući razdvajanje između tzv. socijalnih i kulturnih pitanja, Benjamin Opratko u odgovoru Barbari Blahi iz Socijaldemokratske partije Austrije na ideju o potrebi mobiliziranja tihe lijeve većine suprotstavlja realnost nepostojanja takve većine te potrebu njezine dugoročne izgradnje kroz projekt koji će pristupati pitanjima rasizma i patrijarhata kao integralnom dijelu društvenih odnosa te otvoreno i neuvijeno proklamirati emancipaciju za sve.
U Austriji postoji lijeva većina. Ljevica bi je mogla i mobilizirati, kada bismo samo u prvi plan ponovo stavili preraspodjelu. Tako piše Barbara Blaha u gostujućem komentaru na portalu profil. Međutim, nemoguće je odvojiti socijalna od kulturnih pitanja. Čak i socijalna država može biti rasistička. Benjamin Opratko reagira na komentar Barbare Blaha.
O fatamorgani lijeve većine
Iskoristivši kao povod kongres Socijaldemokratske partije Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs; SPÖ), Barbara Blaha je na portalu profil svoju nekadašnju stranku pokušala usmjeriti prema rješenju koje bi zastranjelu socijaldemokraciju vratilo na pravi put. Kako bi se napokon izmaknula iz obrambenog položaja, u koji ju je gurnula vlada desne koalicije, SPÖ bi morala smoći hrabrosti za „politički rokenrol“. Do oslobođenja plesnom točkom: ljevica si više ne bi smjela dozvoliti da pleše na melodiju i ritam desnice. Sve o čemu Blaha dosad govori zvuči suvislo.
Podijeljeni Austrijanac
U pozadini navedenog stoji politička teza: u austrijskom društvu ne postoji samo desna većina. Zapravo postoje dvije većine: s obzirom na socijalna i ekonomska pitanja, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se „premoćna većina glasača zalaže za više socijalne pravde“. Međutim, ova „ekonomsko-politička lijeva većina“ suočena je s „desnom hegemonijom u kulturnim pitanjima“. Barbara Blaha nije jedina koja zastupa takvu tezu. Slične stavove opetovano iznose oni koji se groze od spomena crno-plave vlade.
Dakle, prosječni Austrijanac, odnosno Austrijanka podvojena je ličnost: socijalno lijevo, kulturno desno. Prema tome, lijeva bi stranka morala adresirati „lijeve“ interese ljudi, a „desne“ ostaviti po strani. Sve se svodi na to da se, kako piše Barbara Blaha, „protivnika dovede na vlastiti teren, socijalna pitanja stavi u žarište i desne stranke prisili na raspravu o pravednosti“.
Blaha pojašnjava da dvije trećine osoba s pravom glasa u Austriji i dalje bira desne stranke jer ne postoji stranka koja bi predstavljala težnje „ekonomsko-političke lijeve većine“. Desnica poteže „kulturna pitanja“ kao manevar za skretanje pozornosti, dok „ljude zapravo pokreće“ socijalno pitanje – koje se „uglavnom ne spominje u dnevnoj politici“.
Socijalno nasuprot kulturnog
Iako bih u velikoj mjeri pozdravio demokratizaciju struktura SPÖ-a – što bi prema Blaha bio preduvjet za promjenu smjera stranke – i ugledanje na „Bernieja Sandersa, Jeremyja Corbyna ili Alexandriu Ocasio-Cortez“, bojim se da je njezina analiza na krivom tragu. Naime, Blaha pogrešno tumači odnose moći u društvu.
Pretpostavimo načas da „sva ispitivanja javnog mnijenja [zaista] pokazuju kako velika većina podržava više socijalne pravde“. (Blaha ne navodi izvore tomu u prilog; nedavno je jedna studija pokazala da 36 posto ljudi smatra kako je socijalna država nedovoljno razvijena, ali i da 37 posto njih smatra da je „previše razvijena“. Ovako ne izgleda velika većina.) Na trenutak zanemarimo i to da je „socijalna pravda“ potpuno ispražnjen, jalov pojam pod kojim različiti ljudi zamišljaju različite stvari. Čak i ako sve to ostavimo po strani, ostaje nam osnovna pogreška koja leži u podjeli između „socijalnih“, odnosno „ekonomsko-političkih“ pitanja s jedne, i „kulturnih“ pitanja s druge strane.
Socijalna pravda za naše ljude?
Može biti da zaista postoji demokratska volja da se državnim intervencijama dio stečenog bogatstva redistribuira od kapitala prema onima koji rade. No što ako značajan dio „lijeve većine“ koja ovo zagovara istovremeno smatra da bi samo određeni dijelovi stanovništva trebali profitirati od te državne preraspodjele? Što ako se pod „socijalnom pravdom“ misli na državu koja bi trebala osigurati da „naši ljudi“ imaju dostojanstven život, a stranci, muslimani, ljenčine, biciklisti, feministkinje i gejevi neka se lijepo izvole snaći kako znaju? Što kada se socijalna država na nacionalnim granicama štiti bodljikavom žicom i brani oružanim nasiljem od prezrenih na svijetu? Radi li se u tom slučaju i dalje o „lijevoj većini“?
Pogrešno je rasizam i patrijarhat tretirati kao „kulturna pitanja“. Toliko zazivano „socijalno pitanje“ naprosto glasi: kome je dozvoljeno uživati u blagodatima politike državne preraspodjele? Koga se smatra punopravnim članom_icom društva, a tko je opetovano primoran dokazivati svoju pripadnost, zato što mu_joj ime, vjeroispovijest, boja kože ili naglasak odstupaju od austrijskog normativa? Čije interese država smatra vrijednima zaštite, čije potrebe legitimnima?
Kao fatamorgana
Dvije trećine austrijskog stanovništva s pravom glasa na posljednjim se izborima odlučilo za stranke koje su dale jasne odgovore na ova pitanja. Austrijska narodna stranka (Österreichische Volkspartei; ÖVP) i Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs; FPÖ) zalažu se za isključenje Drugih, za rasističku selekciju prema vani i unutra. Navedene stranke predstavljaju državu koja nagrađuje patrijarhalno nasilje, s prijezirom gleda na slabosti i kažnjava odstupanja od norme. U očima većine to je „socijalna pravda“, i ljudi biraju desne stranke upravo kako bi je osigurali. Njihovo je biračko tijelo zadovoljno: trenutna savezna vlada uživa popularnost o kojoj su prijašnje koalicije mogle samo sanjati. Tko u ovoj državi 2018. godine vidi lijevu većinu, postupa poput žednog čovjeka u pustinji koji slijedi fatamorganu. Nada je na horizontu, ali one koji joj pohrle ususret snaći će još veća nevolja.
Ne postoji lijeva većina pod desnom hegemonijom. Njezina izgradnja zamisliva je samo kao dugoročni projekt. Ne postoje prečaci kojima bi se rasizam i patrijarhat moglo ostaviti po strani kao „kulturna pitanja“ i ponovo govoriti o „socijalnim pitanjima“. Budući da su društveni odnosi sami po sebi rasistički i patrijarhalni, nema nam druge nego govoriti i o njima. Barbara Blaha je u pravu: potrebno je uvjerljivo razložiti da lijeva politika može poboljšati živote velike većine – dobrim radnim mjestima, najboljim obrazovanjem, priuštivim stanovanjem, sigurnim mirovinama. Međutim, kao ljevica pritom moramo naglasiti i za koga to želimo. Naime, za sve.
Benjamin Opratko