Nacionalistička poljska vlada zakonski je zabranila pripisivanje odgovornosti poljskom narodu za zločine počinjene u vrijeme Trećeg Reicha. Zavjet šutnje o poljskim zločinima vladao je sve do 2001. godine, a sada će se i taj nedavni proces suočavanja zaustaviti. Utjerivanje službene istine povjereno je glomaznom Institutu nacionalnog pamćenja.
Pljuvanje i batine na glavnom trgu istočnopoljskog gradića Jedwabne bili su tek početak. Uz antisemitske povike njihovih susjeda, grupi od 40-ak pretučenih židovskih muškaraca naređeno je da sruši Lenjinovspomenik. Kolona, na čije je čelo postavljen rabin, potom je natjerana da zapjeva sovjetske pjesme i da s ostacima spomenika prošeta kroz grad. Zaustavljeni su pred obližnjom štalom, gdje su ubijeni i zakopani. Pljačka njihove imovine uslijedila je kasnije toga dana, nakon što je na istu lokaciju dovedena i većina preostalog židovskog stanovništva. Njih oko 300, među kojima su bili starci i tek rođena djeca, zaključano je u štalu, poliveno benzinom i zapaljeno. A one koji su pokušali pobjeći sustigli su meci.
Opisani pogrom, počinjen 10. srpnja 1941. godine u Jedwabnu, najmasovniji je zločin koji su Poljaci u suradnji s nacistima izvršili nad židovskim sugrađanima. Međutim, sve do prije 15-ak godina uloga počinitelja isključivo se pripisivala nacistima, baš kao što se i za ubojstvo 40-ak Židova koji su preživjeli holokaust u ljeto 1946. u gradu Kielce optuživalo komunističke vlasti. Zavjet šutnje o poljskim zlodjelima vladao je sve do 2001. godine, kada je Jan T. Gross, američki povjesničar poljskog podrijetla, prvi put stravične zločine opisao u knjizi ‘Susjedi: Povijest uništavanja židovskog gradića’, a potom i onoj naslovljenoj ‘Strah: Antisemitizam u Poljskoj nakon Auschwitza’. Da bi se proces poljskog suočavanja s vlastitim zločinima mogao vratiti na sam početak, ovih dana s pravom strahuju povjesničari i kritičari vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS).
PiS inzistira na tome da se nacionalna povijest ispriča na drugačiji način. Njihova reinterpretacija temelji se na isticanju poljskog patriotizma i hrabrosti – kaže Joanna Sawicka
Ta nacionalističko-konzervativna stranka na čelu s JaroslawomKaczynskim, koja je autoritarnim stilom vladanja od pobjede na izborima 2015. godine do danas dovela Poljsku na korak do izbacivanja iz Evropske unije, uspjela je 1. veljače ozakoniti još jedan nedemokratski prijedlog. Toga je dana u Sejmu usvojen zakon kojim se pod prijetnjom kazne do tri godine zatvora zabranjuje ‘javno pripisivanje odgovornosti ili suodgovornosti poljskom narodu i poljskoj državi za nacističke zločine počinjene za vrijeme Trećeg Reicha ili za ostala kaznena djela koja predstavljaju zločine protiv mira, čovječnosti ili ratne zločine, na način da se umanjuje odgovornost stvarnih počinitelja’. Sporna odredba primjenjivat će se i na strance, a iako su zakonom, koji će zaživjeti u praksi kada ga potpiše njegov pristaša, predsjednik AndrzejDuda, izuzeti umjetnici i znanstvenici, upravo među njima postoji strah da će krajnji rezultat revizionističkog podviga PiS-a biti autocenzura.
Naučio ih je tome prijašnji pokušaj PiS-a, koji je 2006. godine, za vrijeme svoje prve vladavine, donio gotovo identičan zakon, a kojim se propisivalo da se u zatvor strpaju i oni koji Poljacima pripisuju komunističke zločine. Kolokvijalno znan i kao lex Gross, prema spomenutom povjesničaru zbog čijih je otkrića promijenjen natpis kojim se na spomeniku u Jedwabnu naciste optuživalo za počinjeni pogrom, zakon je 2008. srušen pred Ustavnim sudom. Međutim, PiS je ovaj put odlučio zaigrati na sigurnu kartu, pa je sporna odredba sada uglavljena u izmjene Zakona o Institutu nacionalnog pamćenja (IPN).
Riječ je o jednoj od najvećih institucija u zemlji, koja sa svojim ispostavama u 12 gradova i popriličnim brojem ovlasti od 1998. predstavlja svojevrsnu čuvaricu nacionalne povijesti. Iako slične ustanove, čiji se rad u najvećoj mjeri temelji na famoznoj rezoluciji Vijeća Evrope o ‘dva totalitarizma’, nacističkom i komunističkom, postoje i u većini drugih zemalja nekadašnjeg istočnog bloka, poljski IPN s tisućama zaposlenih za većinu njih predstavlja nerealizirani san. Naime, ovlasti te institucije sežu sve do osnovnih škola, gdje njeni ljudi djecu podučavaju državnim mitovima i poljskom patriotizmu, a njihov obrazovni program namijenjen je i pripadnicima represivnog aparata, pri čemu se buduće policajce obučava u duhu nacionalističke tradicije.
To je tek dio aktivnosti kojima su nam se prošlog ljeta, za vrijeme naše posjete centrali IPN-a, smještenoj u predgrađu Varšave, pohvalili voditelji različitih odjela te institucije. Nakon što su nam predstavili svoj web koji stranim novinarima savjetuje da koristite izraz ‘nacistički logori u okupiranoj Poljskoj’, a ne ‘poljski logori’, okupljeni birokrati satima su pričali o svojim aktivnostima. Tih su dana bili zaokupljeni provedbom još jednog PiS-ovog projekta: novog Zakona o dekomunizaciji.
- Jedinice lokalne uprave imaju zadatak da popišu sve ulice čiji nazivi imaju bilo kakve veze s komunizmom, a nakon konzultacija s IPN-om, u roku od godinu dana moraju promijeniti nepoželjna imena. Dogodine su na redu imena škola kao i spomenici – objasnila nam je Renata Soszynska, predstavnica IPN-ovog Odjela za komemoraciju borbe i mučeništva poljskog naroda.
Iako nam je suptilno dano do znanja kako smo tu da saslušamo njihove prezentacije, a ne da ispitujemo, inspirirani ‘domaćim IPN-ovcem’, Zlatkom Hasanbegovićem, upitali smo ih hoće li na poljskom smetlištu povijesti završiti i strani komunisti, poput Josipa Broza Tita.
- Odredba se odnosi i na njih. Dovoljno je da su bili članovi bilo koje komunističke partije. Da postoje i one ulice ili škole koje nose njihova imena, i Tito i Castro bili bi uklonjeni – odgovorio nam je Slawomir Kalbarczyk iz Odjela za povijesna istraživanja.
Međutim, odgovor nismo dobili na naredno pitanje, ono o direktnom utjecaju PiS-ove vlade, koja je još jednom izmjenom zakona i izborom Jaroslawa Szareka za čelnog čovjeka te institucije, IPN de facto stavila pod svoje. Nakon slijeganja ramenima i međusobnog pogledavanja, poručeno nam je da okupljeni ne žele govoriti o aktualnoj situaciji, uz napomenu da se u zakonu i dalje navodi da je IPN apolitična institucija. S tom se konstatacijom ne slaže Joanna Sawicka, politička analitičarka s kojom smo razgovarali nakon što je na prošlogodišnjem kongresu PiS-a Kaczynski najavio ono čemu svjedočimo danas: izgradnju novih institucija kao i daljnju reinterpretaciju poljske povijesti.
- PiS od dolaska na vlast uporno inzistira na tome da se nacionalna povijest ispriča na drugačiji način. Osim na pokušaju uklanjanja odgovornosti za zločine počinjene u Jedwabnu i Kielcu, njihova reinterpretacija temelji se na promoviranju pozitivnih primjera, kao i isticanju poljskog patriotizma i hrabrosti - objasnila nam je Sawicka, navodeći primjere dva muzeja.
Mladi Poljaci su najčešći kupci branda ‘Red is bad’. Među majicama s motivima poljske zastave te raznesenom glavom Karla Marxa, najprodavanije su one s likovima Prokletih vojnika
Onim prvim, Muzejom obitelji Ulm, otvorenim u proljeće 2016. u mjestu Markowa, odana je počast Poljacima koji su spašavali Židove. Pažnju svjetskih medija lani je privuklo otvaranje Muzeja Drugog svjetskog rata u Gdanjsku, čiji je izgradnju prije desetak godina blagoslovio Donald Tusk, bivši poljski premijer i aktualni predsjednik Evropskog vijeća. Budući da se vladajućima nije svidio postav koji rat predstavlja isključivo u negativnom svjetlu te koji u poželjnoj mjeri ne ističe junaštvo poljskog naroda, vodstvo muzeja je nedugo nakon njegovog otvaranja u ožujku 2017. bilo prisiljeno dati ostavku.
- Osim za obračun s političkim protivnicima, prije svega s LechomWalesom, vođom Solidarnosti, i ostalima koji su sudjelovali u pregovorima s komunistima 1989. godine, PiS povijesne politike koristi i kao jedan od alata kojim želi izgraditi društvo po svojoj mjeri, društvo u kojem će glavnu riječ voditi nove, odnosno njihove elite. Pritom im je jako stalo da mlade odgoje u patriotskom duhu, pa im se kroz školski sustav kao glavni heroji sada predstavljaju Prokleti vojnici - kazala je Sawicka.
Riječ je o pripadnicima poljskog pokreta otpora koji su se prvo borili protiv nacista, a onda od 1944. do 1956. i protiv staljinizacije zemlje. Za njihovu rehabilitaciju najzaslužniji je IPN, koji svakog 1. ožujka organizira komemoracije za tu kontroverznu formaciju, čiji su pripadnici nakon Drugog svjetskog rata sudjelovali u ubijanju Židova i Bjelorusa. A ukoliko se tu činjenicu usudite izreći javno, upozorila nas je Sawicka, bit ćete optuženi za pokušaj zatiranja pamćenja na nove ‘heroje’.
Da su Prokleti vojnici itekako dobro primljeni među mladima, svjedoči popularnost trgovina odjećom koje nose znakovito ime: ‘Red is bad’ (‘Crveno je loše’). Među majicama, kapama i dječjim pidžamama s motivima poljske zastave i grba te onima kojima se Karlu Marxu raznosi glava, najprodavaniji su artikli na kojima su otisnuti likovi Prokletih vojnika. U blizini jedne takve trgovine, smještene u centru Krakova, susreli smo se s Maciejom Kaluzom, aktivistom antifašističke udruge Nikad više.
- Popularnost branda ‘Red is bad’ simptom je aktualne situacije u našem društvu. Posljednjih godina su antikomunizam i antisocijalizam jako u modi. Takav trend predvode radikalno desne organizacije koje sve političke opcije ili ideje koje pripadaju lijevom političkom spektru izjednačavaju s komunizmom. Pa ako se primjerice deklarirate i kao socijaldemokrat, proglasit će vas opasnim - rekao je Kaluza u razgovoru za Novosti, dodajući da su se profašistički pokreti samoproglašeni čuvari nasljeđa Prokletih vojnika.
Ovaj profesor filozofije u 40-ima tvrdi da su radikalne organizacije, među kojima se svojom brojnošću ističu Nacionalni radikalni kamp (ONR), Svepoljska mladež i Nacionalni preporod Poljske (NOP), jako popularne među mladima, koji su i najčešći korisnici govora mržnje.
- Istodobno, u našim školama djecu i mlade ne uči se toleranciji. Zbog posljedica Drugog svjetskog rata većina mladih danas nema dodira s pripadnicima drugih religijskih, etničkih ili kulturnih zajednica. Takva kulturna izolacija nedvojbeno je utjecala na porast nacionalizma i ksenofobnih stavova - objasnio je Kaluza, upozoravajući potom na dobro nam poznat paradoks: u današnjoj Poljskoj postoji islamofobija bez muslimana, ksenofobija bez imigranata i antisemitizam bez Židova.
Iako je Poljska zatvorila svoje granice za izbjeglice, udruga Nikad više proteklih godina u javnom prostoru mahom bilježi islamofobne i antiimigrantske ispade. Međutim, posljednjih dana, nakon što su službeni Izrael i židovske međunarodne organizacije poljskoj vladi uputili prosvjednu notu zbog zakona kojim se nastoji prekrojiti uloga Poljaka u Drugom svjetskom ratu, sve su češći i oni antisemitski. Marcin Wolski, direktor državne televizije TVP 2, otišao je toliko daleko da je u eteru kazao kako se nacistički logori smrti ustvari trebaju nazivati židovskima. ‘Tko je tamo upravljao krematorijima?’ upitao je Wolski svoje gledatelje, referirajući se na činjenicu da su logoraši bili zaduženi za sklanjanje mrtvih tijela iz plinskih komora. Situaciju je dodatno potpirio premijer Mateusz Morawiecki koji je, braneći zakon izglasan u parlamentu dan uoči Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, na Twitteru napisao: ‘Banda profesionalnih ubojica upada u kuće dvije obitelji. Ubiju gotovo sve članove prve obitelji, drugoj ubiju roditelje, a djecu muče. Pljačkaju i uništavaju po kući. Može li itko u dobroj vjeri reći da je druga obitelj kriva za smrt prve?’
Svoje su okupljanje ispred izraelske ambasade u Varšavi najavili i profašistički pokreti, koji uz prešutno odobravanje vlasti prosvjeduju protiv svega što im nije po volji. Posljednje masovnije okupljanje, tzv. Marš nezavisnosti, održali su 11. studenoga, kada se na ulicama okupilo preko 60.000 radikala i njihovih simpatizera. Kaluza podsjeća da je na jednom takvom okupljanju u Wroclawu prije dvije godine zapaljena lutka koja je predstavljala Židova. Ne krijući razočarenje aktualnom situacijom, taj profesor filozofije kaže da ga je na antifašistički angažman inspirirala priča njegove pokojne tete koja je preživjela Auschwitz.
- Nakon što je umrla, saznao sam da se u logoru brinula za djecu. Jednog dana joj je naređeno da preda djecu, ali se s nekolicinom ostalih logoraša suprotstavila nacistima i rekla ‘ne’. Zbog toga je teško kažnjena. Nakon što sam pročitao priču o tom neizmjerno hrabrom činu, pomislio sam da sam i ja sada dužan reći ‘ne’. Naravno, situacija nije tako strašna kao što je bila 1930-ih i 1940-ih, ali svakog dana postaje sve gora i u meni izaziva sve veći revolt. Pomislio sam kako je došlo vrijeme da napokon učinimo nešto praktično - zaključio je Kaluza.
Tamara Opačić