Analiza nastavne jedinice OTPORI, USTANCI I ANTIFAŠISTIČKI POKRETI iz Udžbenika za III/IV razred gimnazije (autorka: Mira Radojević, izdavač: Klett, 2014, Beograd) rađena je kroz radionice zajedničkog čitanja i diskutovanja koje su se održale tokom juna i jula 2016. godine u prostorijama Saveza Antifašista.
TVRDNJA
Sagovornik A: Nije ‘tvrdnja’ već politička činjenica.
Sagovornik B: A kakav zapravo ima status Jugoslavija tada po međunarodnom pravu?
Sagovornik A: [nedostaje u snimku] … međunarodno pravnih subjekata, nego se priznaje zatečeno stanje. I onda postoji ceo niz mera koje se moraju uraditi da bi se održala i okupaciona vlast i da bi se održao taj stari režim.[1] Dakle, nema veze da li je neko priznao NDH il’ nije, naprosto to se po međunarodnom ratnom pravu ne priznaje… Mada, u konkretnom smislu, recimo NDHaziju je priznao prvo Sovjetski Savez, posle ju je priznala Slovačka… i Rumunija… A Sovjetski Savez je prekinuo diplomatske odnose sa Jugoslavijom jer Jugoslavija, naprosto više ne postoji. Tek kada je 22. juna Nemačka napala SSSR Sovjeti su, čini mi se ako se dobro sećam, 29. juna povratili te odnose i poslali Majskog, jednog od najboljih svojih diplomata za ambasadora pri kraljevskoj vladi, koji je svo vreme rata tamo sedeo, uključujući i 45. godinu. I sve vreme Sovjetski Savez priznaje Kraljevsku vladu u Londonu a ne priznaje Tita i Partiju. Tito ovde radi pod kontrolom Kominterne, ne Sovjetskog Saveza. Mada naravno, sve te službe sovjetske su imale svoje, kako to već ide, da kažem rezidente, jebiga. Ali što se tiče tog pravnog, formalnog i institucionalnog priznanja Sovjetski Savez poslednji priznaje novu Jugoslaviju.
Sagovornik C: E, znate šta se meni čini – kad poredim sad ovaj udžbenik sa onim prethodnim što su pisani onako u afektu, revizionističkom, meni se čini da je ovde svaka reč merena, da su reči baš pažljivo birane i da ovo ‘tvrdnja’ uopšte nije slučajno.
Sagovornik B: Ne, niko nije rekao da je slučajno. Ja samo mislim da tu fali informacija o tome šta sve oni pod time podrazumevaju, al’ mislim da nije tu reč onako stavljena, pa kao da bi mogla i neka druga, nego ima veze sa time…
Sagovornik D: Ima svoju funkciju.
Sagovornik B: Pa ima veze sa time ko će kada to priznati, čak i ako krše međunarodno pravo.
Sagovornik E: Ono što se meni čini je kao da je mesto odakle se piše u trenutku kada se to kaže, i da je to možda bio taj neki diskurs Izbegličke vlade u Londonu. Znači da ona izdaje saopštenja, da ovi tvrde da Kraljevina Jugoslavija više ne postoji. Da se oni tako ophode prema toj činjenici, da je teritorija raskomadana, i da ne postoji više ta država. Da se oni možda u to vreme, tu bi trebalo videti neka saopštenja, odnose prema tome kao “tvrdnji” okupacionih snaga.
Sagovornik D: Da, to je jako zanimljivo, možda zapravo nije bitno čak ni da li oni izdaju saopštenja, ali to je ono SUBJEKAT, koji je ovde prećutan je zapravo IZBEGLIČKA VLADA. Da to mi ima smisla. Mislim, i pozicija onog koji piše udžbenik, da.
*
SUROVI PROGON SRPSKOG STANOVNIŠTVA
Sagovornik E: “Surovi progon srpskog naroda kao i svih drugih etničkih verskih i političkih grupa koje su okupatori smatrali pretnjom”. Znači na prvom mestu SRPSKO stanovništvo kao pretnja.
Sagovornik B: Ali spajanje jugoslovenske teritorije i srpskog stanovništva, jer su te odrednice ključne..
Sagovornik A: Pazite, imate “surovi progon srpskog stanovništva” – znači CELOKUPNOG stanovništva, a druge etničke itd grupe, SAMO one koje su okupatori smatrali PRETNJOM.
Sagovornik D: Da, da to je ono fenomenalno uklopljeno.
Sagovornik B: Jevreji se ne spominju nigde koji su sistematski progonjeni.
Sagovornik A: Da, i to u celini, srpsko stanovništvo je u celini, a svi oni drugi su samo oni koji su pretnja okupacionim vlastima.
Sagovornik B: Gde se izjednačava tu jugoslovensko i srpsko, strateški…
Sagovornik A: Ne izjednačava nego samo prebacuje težište sa jugoslovenskog na srpsko.
Sagovornik D: A taj deo je jako bitan za konstrukciju oko uloge žrtve, jer odatle, od CELOKUPNOG SRPSKOG STANOVNIŠTVA koje se progoni, do toga MI SMO NAJVEĆE ŽRTVE ili MI SMO JEDINE ŽRTVE zapravo je vrlo mali korak, bez obzira što ga ovde ne rade, nego ostaje neizgovoreno, nego te tera da razmišljaš u tom pravcu.
Sagovornik E: I da, verovatno onaj ko piše, iz tog mesta zamišljenog, u Krunskom savetu, ili već gde, vidimo na osnovu toga da sledeće što je boldovano je IZBEGLIČKA VLADA koja pruža otpor …
Sagovornik D: A čekaj oni su sami boldovali ovo?
*
SPONTANI I ORGANIZOVANI USTANCI
Sagovornik B: A da ne pominjemo ovo SPONTANI i ORGANIZOVANI ustanci. Koji su primeri spontanih ustanaka?
Sagovornik A: Pazite, u principu svi društveni procesi su spontani. Naravno, tu postoji dijalektika između SPONTANOG i ORGANIZOVANOG. Ali generalno gledano, svi ustanci sem u Crnoj Gori i u Sloveniji su izbili spontano. A posle su se samo tukle različite snage - Komunistička partija sa četnicima i sa svima drugima za to ko će preuzeti kontrolu nad tim i kako će se to artikulisati i voditi. U tome je uspela partija da pobedi gotovo odmah na početku i da preuzme kontrolu nad tim pokretom, naravno uz sve probleme koji su postojali. Naprosto, gledano teorijski, akademski ne možeš da organizuješ ustanak, ni da predvidiš, a kamoli sve ovo... E sad, u Crnoj Gori je rečeno, napravljeni su partizanski odredi, počeli su nešto da čačkaju, napadaju žandarmerijske stanice i onda je Đilas rekao – to ćemo da uradimo 13. (jula)[2] - jer 13. je tada bio čuveni crnogorski praznik, kada je Kralj Nikola dobio priznanje na Berlinskom kongresu. I oni su 13. jula napali Danilovgrad, Kolašin, ne znam šta sve ne i rasturili za dva meseca Italijane. Posle toga se naravno posvađali, pa da ne ulazim sad u detalje… U Sloveniji su takođe, skupili se odmah, 4-5 partija, uključujući i komunističku i napravili su već 27. aprila Antiimperijalnu frontu.[3] Doduše, po Anti-imperijalnoj fronti krivci za rat su bili Francuska, Engleska i Amerika, a Nemci su bili ti koji vode pravedan rat. E, kad je napadnut Sovjetski Savez, onda je promenjena politika i onda se Anti-imperijalna fronta preinačuje u Osvobodilnu frontu.
Sagovornik E: A koje su to bile partije?
Sagovornik A: Bila je Komunistička partija, Hrišćanski socijalisti, sokolska Narodna partija, Grupa kulturnih radnika i još desetak grupa koje nisu bile organizovane kao partije.
Sagovornik E: A kako su opravdavali to da su saveznici krivi za rat?
Sagovornik A: Pa to je stav KPJ bio od sklapanja sporazuma Ribentrop-Molotov 1939. g[4] i dve godine je to važilo. Mislim, pogledajte “Proleter”, pogledajte njihove tekstove, saopštenja, okružnice, ili već šta sve ne, dokumente razne i videćete. Engleska, Francuska, Amerika su krivci za budući rat i tako dalje.
Sagovornik C: Čekaj, kao imperijalne sile ili kako?
Sagovornik A: Da, da, to se u tom trenutku zvalo plutokratske sile.
Sagovornik E: A Nemačka nije viđena kao neprijatelj?
Sagovornik A: Ne, ne, ne, Nemačka je bila kao ‘prirodni saveznik’. I sad ja malo detaljišem, ti imaš, kada je napadnuta Jugoslavija, okružnicu[5] Politbiroa već od 9. aprila, da se ljudi prijavljuju da pomognu Nemcima u obavljanju tih svakodnevnih poslova, od prevođenja, administracije itd. narodski rečeno – ‘da im se nađu pri ruci’. Mada takođe, Pokrajinski komitet Srbije 10. aprila poziva ljude na ustanak. I Petar Stambolić je smenjen zbog toga, pa se posle vratio…
Sagovornik E: Znači, oni tad ne poznaju prirodu tog nacističkog režima?
Sagovornik A: Ne, ne, pazi oni su imali priču od 1933. pa do 1939. godine – antifašističku. E kada je napravljen taj pakt, onda je nastao veliki rastur u komunističkim partijama, ne samo u Jugoslaviji, nego svih komunističkih partija.
Sagovornik E: A šta se kaže u tom paktu?
Sagovornik A: Pa to je pakt o večnom prijateljstvu između Sovjetskog Saveza i Nemačke, o pomaganju ako napadnu treće sile, kako se već prave ti paktovi.
Sagovornik E: A kako to sad literatura posle obrađuje, jel’ to bilo shvaćeno kao neko lukavstvo Staljinovo tada ili je stvarno mislio da može imati saveznika u Hitleru kao nekom borcu za socijalnu pravdu?
Sagovornik A: Ne, pazi, Staljin je bio lud. On je lično, privatno verovao.
Sagovornik D: Staljin, kada su Nemci napali nije verovao da se to dešava.
Sagovornik A: I on je bukvalno doživeo nervni slom 22. juna, i nije se pojavio do 3. jula. Ali problem je da oni koji su pravili tu politiku, oni su znali o čemu se radi. Čim je Hitler došao na vlast Staljin nudi Englezima, Amerikancima, Francuzima, sporazum. Prvo je Francuskoj ponudio pa svima drugima. Svi su oni pokušavali da pregovorima sa Hitlerom gurnu Nemačku na Sovjetski Savez. Prvo su prećutali Rur, kada je Hitler upao u Rur, koji je bio međunarodna teritorija, protivno Društvu naroda, ‘prodali’ su Španiju, dozvolili aneksiju Austrije, pa su napravili sporazum u Minhenu gde je podeljena Čehoslovačka, itd. Mislim sve su radili da udovolje Hitlerovim zahtevima, ne bi li ga gurnuli u rat sa SSSR-om. Očigledno je bilo da će rat da dođe.
Sagovornik B: Ali zato što su se i jedni i drugi naivno nadali da neće njih Hitler napasti.
Sagovornik A: Pa naravno, oni su imali problem, sve Komunističke partije su bile veoma jake, bilo je pitanje njihovog opstanka u tim zemljama. Nije bila samo stvar nade, nego je bilo pitanje praktičnih razloga, da okrenu Hitlera protiv Sovjetskog Saveza, jer Sovjetski Savez je taj koji i finansira, i na neki način je ‘idol’ tim partijama po tim zemljama. I mesec dana uoči izbijanja rata, jasno je da rat će da izbije danas, sutra, i onda Molotov predloži Ribentropu, i oni naprave taj sporazum. I sad ti imaš da preko noći se menja politika, od antifašističke na anti-imperijalnu.
Sagovornik B: I šta je to značilo za partiju ovde? Šta, oni su stvarno pozivali ljude da sarađuju sa Nemcima?
Sagovornik A: Pa da, svugde…
Sagovornik B: Ali oni sebe, nevezano za ovu reviziju sada, prikazuju kao nekog ko je svo vreme pružao otpor Hitleru?
Sagovornik A: Ne, ne, ti imaš sad naknadnu priču, ne znam sad 27. mart, kako su to komunisti organizovali. To nema veze, mislim…[6] … I tako dalje. Ali uvek kada se govori o antifašističkom otporu preskaču se te dve godine od septembra 1939. do juna 1941. - o tome se ćuti. To nećeš naći nigde.
Sagovornik B: I to je isto stvar revizije.
Sagovornik A: Imaš, pazi, ima u arhivu. Jer pazi, svi komunisti su 1945. godine imali obavezu da napišu biografiju, i to detaljno, ne ono ‘rođen sam – umro’ - nego gde si, kako si, šta radio, i tu imaš gomilu tih stvari. Al’ to samo imaš u arhivu. Naravno, danas se ne zna gde je taj arhiv, ali nekad se to znalo, i mogao si to da vidiš, ali nisi mogao da objaviš.
Sagovornik E: Istorijski arhiv?
Sagovornik A: Ne, ne to je bio partijski arhiv (KPJ/SKJ).
Sagovornik C: Ali dobro, tu više ono što ne sme da se vidi iz te 1939-40. je u stvari ta odgovornost saveznika za rat.
Sagovornik A: Da, da, ali pazi, Sovjetski Savez nije bio izazivač rata. On je naprosto samo sebi hteo da obezbedi ‘vreme’…
Sagovornik B: I sad, ono što je meni strašno zanimljivo je da u tom momentu već 1939. godine ti ljudi pretpostavljamo vide da Staljin nije podržao Španiju uopšte, da ju je pustio niz vodu.
Sagovornik A: Pa naravno.
Sagovornik B: I da to sve manje i manje ima veze sa bilo kakvim ideološkim pozicijama.
Sagovornik A: Naravno. Pa već 1926. Staljin menja politiku sklapanjem sporazuma sa Velikom Britanjom usred generalnog štrajka, i tako rastura štrajk i radnički pokret Engleske predaje buržoaziji.
Sagovornik B: Naravno, ali je imao tu priliku da podrži nekoga… gde bi komunisti bili na…
Sagovornik A: On ih je podržavao, ali je podržavao svoju politiku, i za svoje interese, ne stvarno one koji su hteli revoluciju, radničku klasu, samoupravljanje, i sve te...
Sagovornik B: Pa pušteni su niz vodu svi koji su hteli revoluciju.
Sagovornik A: Očistio partiju, očistio sve druge iz Partije i ostavio samo svoje ljude. I dan danas su svi njegovi ljudi.
Sagovornik D: Pa da, mislim kad su Nemci ušli, vojne strukture SSSR-a bile su desetkovane zato što je Staljin napravio čistku u Crvenoj armiji baš uoči rata. I to je jedan od razloga zašto ogromni gubitci su odmah na početku.
*
ČETNICI I RAVNOGORCI
Sagovornik C: Dobro ovde sad u nastavku ima i dva ANTIFAŠISTIČKA POKRETA OTPORA, to već znamo, ali je zanimljivo ČETNIČKOG I RAVNOGORSKOG u zagradi, gde se vidi iz današnje perspektive pokušaj objedinjavanja ova dva različita pokreta. Mi smo komentarisali da su ovo kolokvijalni izrazi, četnički, ravnogorski i partizanski, koji su se drugačije službeno zvali u to vreme.
Sagovornik A: Pod tim kolokvijalnim se pokrivaju razlike koje su stvarno postojale između raznih, recimo, četnika.
Sagovornik D: E, ali to jeste moje pitanje ovde: kad se kaže ravnogorski da li se to odnosi, mislim to mi nikad nije jasno, da li se to odnosi samo na četnike u Srbiji ili uključuje četnike u Bosni, pa ove što su stigli do Dalmacije i to?
Sagovornik A: Pa to je jedna od stvari. Tom formulacijom se pokrivaju različite pojave, recimo, današnji ravnogorci ne priznaju, Draškovića kao četnika. Onda ravnogorci ne priznaju gomilu onih ljudi unutar Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVO), dakle Dražinih četnika koji su se s vremena na vreme i borili sa Nemcima. Bilo je takvih, recimo Zvonko Vučković, prvi komandant Prvog korpusa, pa ne znam, bilo je nekoliko njih, da se ne prisećam, koji su ponekad čak i odbijali Dražine naredbe, itd. A onda imaš ‘izvorne’ četnike. To su oni Pećančevi koji su nastali odmah posle I svetskog rata, posle Topličkog ustanka, koje je vodio Kosta Pećanac. I oni su od početka sarađivali s Nemcima, nije uopšte bilo u pitanju hoće li ili neće. I Kostu Pećanca je recimo likvidirao Draža jer mu je bio konkurent. I Pećančevi su se opet u tom kolokvijalnom zvali priznati četnici a Dražini su bili divlji četnici. Dok Draža opet krajem 1941-42. sa Nedićem nije napravio sporazum, pa su deo njegovih jedinica bile pod Nedićevim finasiranjem, naoružavanjem, opremanjem, itd, itd. Tom formulacijom sve se te razlike pokrivaju, i svi su sad […]
Sagovornik D: A da li je možda ova formulacija osim što zamagljuje ono nešto što daje prostor da kad se postavi pitanje, recimo zločina u srednjoj Bosni, da oni kažu, al’ ne, ne, ne, to nisu četnici, jer to nisu pravi četnici, ovi naši antifašisti su autentični.
Sagovornik A: Moguće.
Sagovornik E: Tako se brane oni, da, tako se ograđuju od tih zločina nad civilnim stanovništvom, često. Kao to su neke grupe nad kojima Draža nije imao kontrolu.
Sagovornik D: Pa da, imaš one izveštaje iz Bosne, kao - “pobili smo sve, uključujući žene, decu”. Postoji dokument o tome kako se Draži izveštava koliko ljudi su pobili u nekom selu uključujući žene i decu.
Sagovornik A: To je u Foči, Čajniču 1943. kada su četnici Pavla Đurišića pobili oko 8.000 ljudi, ali je to na naredbu Dražinu, a Đurišić podnosi izveštaj o izvršenju operacije.
Sagovornik D: Pa onda četnici u Dalmaciji, koji su u Splitu, postoje snimci kako se šetaju po rivi…
Sagovornik A: Ali oni su priznavali Dražinu komandu i pripadništvo JuVO-u i čak su uz Dražinu dozvolu imali svoju jedinicu sve vreme rata u Splitu. Radili su sa Nemcima i Italijanima, radili su i sa Ustašama. i sve vreme su tamo zajedno. I dogovarali su se, Ustaše će da pobiju Srbe, a ovi će da pobiju Hrvate… A ti vidiš u podne u sred grada četnika i ustašu zajedno sa sve ono, uniformama, bradama…
Sagovornik D: Pa da ono, postoje fotografije iz tog perioda..
[fotografija]
Sagovornik B: I čekaj, šta im je bio dogovor za posle rata?
Sagovornik A: Pa oni nisu mislili toliko daleko, nego ih je zanimalo samo konkretno...
Dražin pokret sve do 1944., sve do onog kongresa u selu Ba nije imao nikakvu ideju šta posle rata.
Sagovornik B: Ali čekaj, ne ideš okolo i ne ubijaš cela sela onako, tek da..
Sagovornik A: Pa imaš ti onaj program Stevana Moljevića koji je usvojen u seprembru-oktobru 1941. koji Draža prihvata, gde ima pravljenja srpske Jugoslavije, čišćenje srpskog dela teritorije od svih nespskih i nenacionalnih elemenata, pa nabraja..
*
ANTIFAŠISTIČKA I ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA
Sagovornik C: I onda kaže da su “I vladu i pokret otpora podržavale savezničke zemlje, pre svega velike sile antifašističke koalicije, i one se zbog toga takođe mogu smatrati nosiocima otpora” što je potpuno nelogična rečenica. Ispada da kao zato što su savezničke sile podržavale vladu Jugoslavije, da se one zbog toga mogu smatrati nosiocima otpora. Mislim, tu je uspostavljena hijerarhija u pružanju otpora – na prvom mestu je vlada, u inostranstvu, pa onda spontani i oružani ustanci partizana i četnika u zemlji, pa tek na kraju savezničke zemlje.
Sagovornik D: Da, ali ja mislim da to i onaj argument koji se jako često čuje, “De Gol je odlikovao Dražu, to je ta vrsta argumenta. Ako oni kažu da su ovi antifašisti šta ti imaš sada da pričaš da nisu, kao, kad su i velike sile rekle.
Sagovornik C: Pa kad ni ovi nisu bili antifašisti tada, bar ne formalno, jer u to vreme nije se zvala antifašistička nego antihitlerovska koalicija, što je isto kvalifikacija koja dolazi aposteriori kada se radi o velikim silama.
Sagovornik B: Ja mislim da je užasno važno da razmišljamo ko piše ove udžbenike i na osnovu čega ih pišu jer tu uglavnom sede istoričari koji su, pretpostavljamo istraživali taj period mnogo detaljnije i najčešće veoma trapavo pokušavaju da sažimaju ogroman broj podataka. Ono što hoću da kažem je da bi ti, kad bi ti rekla ovo “pre svega velike sile antifašističke koalicije”, to što se u tom momentu ne zove antifašistička koalicija…
Sagovornik C: To je naknadna kvalifikacija.
Sagovornik B: Pa jeste, sve ovo su naknadne kvalifikacije. Ništa od ovoga niko ne piše u momentu kada se dešava.
Sagovornik C: Pa ne ali istorija treba da ti iz datog konteksta objasni šta se dešava a ne možeš ti sad sa današnjeg stanovišta da …
Sagovornik B: Nastava istorije nije nastava nauke, nego je baš nastava iz današnjeg stanovišta kako ti da..
Sagovornik C: Ne, ne, ali to je manipulativno. To je kao kada se priča o današnjim državama u srednjem veku kao Poljska, Bugarska, Makedonija, da mnogi istoričari to rade i danas zato što žele da uspostave kontinuitet sa današnjim državama, međutim srednjovekovna država je bila nešto sasvim drugo.
Sagovornik B: Ali ja ne sporim, i ja se slažem da to nije u redu, ali trenutno način na koji se uopšte organizuje nastava istorije i svih drugih predmeta nije im ideja da to bude nastava naučne discipline koja preispituje to što se činjenice menjaju od konteksta do konteksta i od vremena do vremena…
Sagovornik C: Pa dobro, jasno nam je da je to instrument za legitimizaciju sadašnje aktuelne nacionalne države i vlasti.
Sagovornik B: Pokušavam nešto drugo da ti kažem, a to je da probaš da se na sekund staviš u poziciju ovih koji ovo pišu i zašto biraju baš te formulacije. Oni to ne vide kao manipulaciju, nego kao način da nekome ko o ovom događaju čita možda prvi put, način da ga razume na jedan pojednostavljen način, zato što ne vlada svim činjenicama. Prvo kad pokušavaš da sažimaš stvari, ti ćeš uvek izostavljati veliki broj činjenica…
Sagovornik C: Pa ne slažem se s tobom. Mislim, očigledno ovde postoji potreba, u školskim udžbenicima da se sažimaju stvari, i sad ti možeš na različite načine da sažimaš te stvari i baš zato je bitno koja ideologija se plasira kroz to sažimanje. A ne želim sad da se bavim psihološkom analizom profesora i istoričara koji pišu udžbenike i da tražim koji su njihovi lični problemi… Znaš, mislim da ako je ovde ispravnije da stoji ‘antihitlerovska koalicija’ treba da stoji ‘antihitlerovska koalicija’ a ne ‘antifašistička’, zato što to u to vreme nije bila ‘antifašistička koalicija’. Mislim tu nema dileme.
Sagovornik B: Zato što ćeš onda svakih 10-15ak godina imati razloga da… Onda nećeš imati lekcije iz istorije, nego možeš da uzmeš jednu jedinu temu i da objašnjavaš kako se ona kroz istoriju tretira različito u jednom periodu, pa u drugom, pa u trećem i to je nešto za šta niko zapravo nije spreman da radi u učionici istorije sa srednjoškolcima, na taj način i do te mere detaljno.
Sagovornik C: Pa ne, ja mislim da ovaj isečak može da se napiše sa istim brojem reči ali da bude korektan. Znaš, ne mislim da je problem u sažimanju.
Sagovornik B: Ali ja ne mislim da tu postoji korektnost, nego samo mislim da postoji samo nešto što bi tebi ideološki bilo bliže. Ne postoji ništa korektnije.
Ne bi bilo ništa tačnije. Samo bi tebi bilo ideološki prihvatljivije. U tome je problem.
Sagovornik D: Mada ‘antifašistička’ koalicija meni bi isto bilo logično da piše antihitlerovska
Sagovornik B: Ali nevolja je u tome što ti sada kad čitaš o fašizmu i antifašizmu nećeš nailaziti na tu vrstu detaljnih odrednica…
Sagovornik D: Da, da ali uvek postoji ta opcija. Sad smo se uhvatili konkretno za to da se stavi “antihitlerovska, ono što kasnije zovemo antifašistička”, ili kako god.. Mislim, nije to toliko komplikovano. Ono što je tu problem je da uvek se prezentuje neka vrsta narativa, ono, koliko god da se trudiš, ti uvek daješ narativ. Razlika je u tome da li daješ jedan vrlo ogoljen, selektivan, ili se bar trudiš da koliko-toliko pružiš uvid u neku kompleksnost.
Sagovornik C: Pa pravljenje narativa uvek je ideološko. I to što se koristi izraz antifašistička a ne antihitlerovska nije tek tako, nego ima svoju naročitu ideološku funkciju, koja se baš očituje u aproprijaciji antifašizma od strane liberalnih struja.
[1] Kao ilustraciju za nemačku „okupacionu politiku“: Prilog 1
PRILOG 1
«Götz Aly uveo je u analizu pojam "konsenzualne diktature", koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo», iz prikaza knjige Hitlerova socijalna država, Goca Alija (Götz Aly).
Njemački historičar Götz Aly na jednom mjestu kaže kako je rad na knjizi Hitlerova socijalna država osim historičarskog još imala i oblik kriminalističkog istraživanja. I doista, čitajući njegovu knjigu, punog naslova "Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i nacionalsocijalizam" - objavljenu u Njemačkoj 2005., u nas objavljene prijevodu Daniele Tkalec u izdanju nakladničke kuće Fraktura (2012) - zaista se mjestimično stječe dojam kao da se čita sudske spise. No to nikako ne znači, obzirom na u mnogih moguće asocijativno vezivanje sudskih spisa s dosadom, da se radi o dosadnoj knjizi. Naprotiv! Na pet stotina stranica autor pedantno podastire brojne dokaze o "… Njemačkom Reichu (koji je), konzervativno računajući, iz stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne prihode. To je deset puta više od iznosa prihoda koje je Reich imao 1938. i danas bi iznosilo oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost iz rafinirane ideološke propagande; uspostavljeno je pomoću opljačkanih sredstava i socijalne politike koja je 'pravedno' dijelila plijen između njemačkih Volksgenossen." Inzistirajući na svom "principijelnom stavu, da svekolike troškove za Wehrmacht na nekom području mora snositi to područje", i slijedom tog stava, "Njemačka je u 2. svjetskom ratu nametnula Europi besprimjerne troškove okupacije i kontribucije, prisilne kredite, kao i takozvane matrikularne doprinose". Autor pokazuje i iscrpno dokumentira kako se taj posao pljačke odvijao od zemlje do zemlje, sa svim specifičnostima, ali jedinstvenom matricom. U svemu tome osobito se radilo na eksproprijaciji imovine Židova; sve se to zaodijevalo rasističkom ideologijom, sustavnom 'arijanizacijom' njemačkog društva ili desemitizacijom, kao drugim imenom za isto. Eksproprijacija i unovčavanje imovine Židova bio je fiskalno-politički cilj, i to ne samo za Njemačku od 1938., već je taj postupak postao model koji se, okupacijama drugih zemalja i uspostavom satelitskih država, izvozilo i sistematski koristilo u tim zemljama.
U tom se društvu našla i satelitska Nezavisna država Hrvatska, kojoj Götz također posvećuje pažnju, osnovana 10. travnja; nominalno su je uspostavile ustaše, koje su međutim, dopremili i opremili Talijani, a okupirao ju je i nadalje kontrolirao i njome upravljao Wehrmacht. Tako je vlada NDH, svega četiri dana po uspostavi to jest dolasku, blokirala sve bankovne račune i pologe koji su se nalazili u vlasništvu tridesetak tisuća Židova. Tome postupku očigledno nije bila nikakva smetnja što za njega čak (još) niti nije bilo zakonske osnove. Ona je stvorena šesnaest dana poslije, kada je donesen specijalni zakon, koji je obavezivao židovsku manjinu da prijavi osobnu imovinu uz predočenje preciznih imovinskih popisa. Taj se novac smjesta prelijevao iz državne kase u kasu Wehrmachta u svrhu financiranja okupacijskih trupa. Upravo je to bio model, to jest, na isti se takav način odvijala pljačka Židova i svih građana i u svim ostalim okupiranim ili satelitskim zemljama.
Nameti financiranja njemačkih okupacijskih trupa, rušenje lokalnih moneta i izazivanje inflacije, uvođenje posebnog novca za vojnike Wehrmachta, kojim su po osvojenim zemljama kupovali sve do čega su mogli doći da bi taj novac (RKK, koji su izdavale Reichskreditkassen) otkupile - morale su ga otkupiti - centralne banke okupiranih zemalja. Taj novac, međutim, centralne banke nisu mogle naplatiti njemačkoj okupacijskoj vlasti, već je upravo nalogom tih okupacijskih vlasti, morao bez naknade biti vraćen Wehrmachtu da bi ga se potom ponovno dalo vojnicima kao plaće i time se formirao circulus vitiosus, to jest, legalizirana i dobro organizirana, pljačka. Pierre Arnoult je to opisao riječima: "Nijemci nam ništa nisu oduzeli silom; sve su korektno kupili, samo što su plaćali novcem koji su nam prethodno oduzeli." Dobit je ostvarivana čak i na prinudnim radnicima dovučenima u Njemačku, za koje su tvornice u kojima su radili ipak davale neku plaću, naravno znatno nižu no njemačkim radnicima, ali su vlasti i od te sume otimale između šezdeset i sedamdeset posto. O osobitoj okrutnosti i cinizmu prema istočnim zemljama, Sovjetskom Savezu i iz njega izdvojenoj Ukrajini ponajviše, teško je i napraviti sažetak svega onoga što autor dokumentirano prikazuje. Tek, odluka državnih tajnika Reicha od 21. svibnja 1941 godine: "Rat se može nastaviti jedino ako se cijeli Wehrmacht u trećoj godini rata bude hranio iz Rusije. Ako iz zemlje iznesemo ono što nam je neophodno, od gladi će nedvojbeno umrijeti deseci milijuna ljudi." Godinu kasnije, Gauleiter Ukrajine Koch izjavljuje: "Ako taj narod (Ukrajinci) bude radio deset sati dnevno, onda osam sati mora raditi za nas. Stoga moraju izostati svi sentimentalni prohtjevi." Sve što je ovako rečeno doživjelo je i svoju užasnu realizaciju.
Pitanje koje od kraja Drugog svjetskog rata stalno pritišće svijest čovječanstva jest kako je moguće da su to Nijemci dopustili, jer je posve isključeno da nisu znali što se događa. Ako je moguće zamisliti da nisu znali ništa o užasima na Istoku u Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, nije zamislivo da nisu vidjeli teror i fizičko uništavanje svojih sugrađana. Kako to i da li je uopće moguće da antisemitska propaganda bude toliko uspješna da gotovo posve umrtvi kritičku svijest i savjest velike većine građana Njemačke?
Kao odgovor na to što je, u najmanju ruku, doprinijelo ideološkom sljepilu Nijemaca na strahote holokausta, Götz ukazuje na potkupljenost građana pljačkom okupiranih zemalja. Sabirući sve prihode "samo" od 'arijanizacije', autor utvrđuje da su oni iznosili petnaest do dvadeset milijardi Rechsmaraka, koje su Europski židovi posjedovali a koje su bile uplaćene u njemački ratni budžet. Stoga s pravom tvrdi da će "Holokaust ostati neshvaćen ako ga se ne analizira i kao najdosljednije grabežno umorstvo u modernoj povijesti." Niti Göringova cinična izjava, koju su vojne vlasti rado prenosile, da je "zlatna poluga tarifa za preživljavanje", nije se pokazala efikasna. Ubijalo se usprkos predanim zlatnim polugama, iščupanim zubima, otetim lančićima… Tako je, primjerice, za Božić 1942. mnogo zaslužnih vojnika Wehrmachta dobilo zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje ispod božićne jelke.
Njemački su građani i građanke, djeca, seljaci i radnici, umirovljenici, ukratko, najšire mase trebali održati visoki standard života. Tako su seljaci u ratnim godinama plaćali poreze u visini od sedamsto, osamsto milijuna Reichsmaraka, ali su se subvencije proizvodnih cijena za selo mjerile milijardama. Godine 1941., mirovine su povećane a provedena je i mirovinska reforma koja je uvela obavezno zdravstveno osiguranje. Supruge vojnika na fronti dobivale su dodatak koji je bio toliko visok da su ponekad napuštale zaposlenje, jer im nije trebalo. Izdvajanje, primjerice, za uzdržavanje obitelji dostiglo je za vrijeme rata basnoslovnih 27,5 milijardi Reichsmaraka. Kad je rat došao i do njemačkog tla, obitelji kojima je stradao stan smjesta su dobili potpuno namješten stan, koji je naravno pripadao nekoj odvedenoj židovskoj porodici. I tako dalje i tome slično.
Götz Aly uveo je u analizu pojam "konsenzualne diktature", koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo.
[2] O Trinaestojulskom ustanku u Crnoj Gori, ujedinjenim ustaničkim snagama, Petrovdanskom: Prilog 2.
Prilog 2.
Ustanak u Crnoj Gori, 13. jul 1941.
Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori u organizacji PK KPJ za Crnu Goru, grupe oficira kraljevske vojske i delova građanskih partija bio je do tada najveći ustanak u porobljenoj Evropi – počeo je 13. jula 1941. opštim napadom na okupatorske posade i sedišta, a nakon gotovo svakodnevnih borbi, u kojima je učestvovalo po 30.000 boraca na obe strane, sredinom avgusta ugušen je jakom italijanskom ofanzivom. Iako nije planiran u tom obimu, ustanak je od prvog dana dobio karakter opštenarodnog ustanka.
U vreme SFRJ 13. jul je obeležavan kao Dan ustanka naroda Crne Gore, a danas se slavi kao Dan državnosti Crne Gore.
Pripreme ustanka u Crnoj Gori su počele kada je PK KPJ za Crnu Goru prihvatio odluke Majskog savetovanja CK KPJ u Zagrebu o formiranju pripremnih udarnih grupa za oružanu borbu, sakupljanju oružja i vojne opreme i političkim pripremama i organizovanju za ustanak. Politbiro CK KPJ je na sastanku 4. jula u Beogradu sačinio Poziv narodima Jugoslavije na ustanak i, između ostalog, Milovana Đilasa zadužio za organizovanje ustanka u Crnoj Gori.
Po dolasku u Crnu Goru, Đilas je organizovao partijska savetovanja po svim lokalnim organizacijama o političkoj situaciji i pripremama za ustanak, odlučio da što pre počnu oružane akcije protiv italijanskog okupatora, dogovorio saradnju sa grupom kraljevskih oficira (Arso Jovanović, Blažo Đukanović, Pavle Đurišić…) i grupom građanskih političara i formiranju ustaničkog štaba, koji je odlučio da ustanak počne 13. jula, na dan kada je 1978. na Berlinskom kongresu Crna Gora dobila status nezavisne države i međunarodno priznanje.
Dodatni motiv je bilo zakazivanje Petrovdanskog sabora (separatista i zelenaša), 12. jula, na kojem su okupatorske vlasti planirale da pod pokroviteljstvom kraljevske kuće Savoja obnove Crnu Goru kao nezavisnu državu i ponište odluke Podgoričke skupštine 1918. o ujedinjenju Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore i kasnijem ulasku u Kraljevinu SHS.
Ustanak je počeo sinhronizovanim napadom gerilskih odreda na niz karabinjerskih garnizona i žandarmerijskih stanica i u roku od tri dana oslobođena je, sem gradova Cetinje, Nikšić, Podgorica i Pljevlja, gotovo cela teritorija Crne Gore. Đilas je u izveštaju CK KPJ napisao da je narod “preplavio naše vodstvo” i “premašio predviđanje” komunista.
Privremena Vrhovna komanda nacionalnooslobodilačkih trupa Crne Gore je odmah izdala uputstvo narodu i komandama o izboru narodnih predstavnika u narodnooslobodilačke odbore i političkim organima u vojnim jedinicama.
Međutim, nacionalističke snage nisu prihvatale komuniste i njihove direktive, pa je jedna manja grupa antikomunistički orijentisanih oficira počela da radi “na nacionalnoj organizaciji i podizanju naroda na oružani sukob protiv komunista”. Do rascepa je došlo u raspravi oko nastavka antiokupatorske borbe – komunisti su se zalagali za ofanzivnu strategiju i socijalne promene, a nacionalisti su se, izdvajajući se u četničke jedinice, orijentisali na čekanje slabljenja okupatorskih snaga u ime očuvanja “narodnih snaga” i na nadanje u savezničku pomoć, što je ubrzo dovelo do otvorene kolaboracije sa italijanskim okupatorom.
Naredbom predsednika italijanske vlade Benita Musolinija, 24. jula, ukinut je civilni komeserijat za Crnu Goru, a sva civilna vlast je predata generalu Pirsiju Biroliju, koji je za kontraofanzivu protiv ustanika angažovao šest italijanskih divizija i jednu diviziju kolaborantskih i albanskih snaga. Ofanziva italijanske vojske – korišćenjem nemilosrdnih represalija i perfidne politike podvajanja Crnogoraca (na četnike i komuniste), kao i odvođenjem Crnogoraca u logore… – trajala je do 14. avgusta, kada je ustanak konačno ugušen.
Posle kraćeg zastoja usled poraza ustanika, gerilske akcije (sada već partizanskih) ustanika ubrzo nakon italijanske ofanzive su nastavljene, nastavljene su i borbe između partizana i četnika, ali to već druga priča!
Do Osvobodilne fronte slovenskega naroda preko Antiimperijalne fronte
Osvobodilna fronta slovenskega naroda – slovenačka antifašistička koalicija političkih partija, organizacija i grupa, profesionalnih i kulturnih grupa za borbu protiv okupatora i domaćih kolaboranata i kvislinga – nastala je, 22. juna 1941. godine, preimenovanjem Antiimperijalne fronte, formirane 27. aprila 1941.
U savremenoj Sloveniji 27. april se obeležava kao narodni praznik Dan Osvobodilne fronte, a od 1992. kao državni praznik Dan upora proti okupatorju.
Nakon fašističkog napada na Jugoslaviju i kratkog Aprilskog rata 1941. godine, u okviru uspostavljanja fašističkog Novog poretka Evrope (okupacija, razbijanje i podela zemlje) podeljena je i teritorija Slovenije – Italijani su od južnih delova stvorili Ljubljansku provinciju, a Nemci su severne delove kao Južnu granicu pripojili Trećem Rajhu (mali deo Slovenije je pripao NDH).
Nacistička Nemačka je nameravala da Slovence deportuje ili germanizuje i da zemlju naseli Nemcima. Tako se već 30. maja 1941. u Izveštaju MUP-a Nemačke administraciji Donje Štajerske kaže da „ako ovaj jugoistočni kraj treba da postane pouzdana granica spram uvek burnog Balkana, onda lokalno stanovništvo mora da bude oslobođeno od svakog sastojka koji ometa germanizaciju bilo u pogledu rase ili u pogledu ponašanja... Zato se planira deportacija stanovništva, koja će biti izvedena u četiri faze... Deportacije u Srbiju i delimično u Hrvatsku biće izvedene vozovima sa po oko 1.000 lica... (u ovom trenutku planiraju se jedan ili dva voza dnevno)...“
Dok su građanske – klerikalne, liberalne i socijaldemokratske – stranke u Sloveniji sasvim zakazale prilikom okupacije Jugoslavije i podele slovenačkih zemalja između Nemačke i Italije, Komunistička partija Slovenije je odmah počela da razvija snažnu agitaciju za korišćenje Novog poretka u pripremama za konačni, revolucionarni obračun sa starim poretkom, a njen je Centralni komitet, u vili Josipa Vidmara u Rožnoj dolini, uz pomoć saveznika još iz predratnog Narodnog fronta i Društva prijatelja Sovjetskog Saveza – hrišćanskih socijalista, levog krila u Sokolu i nekoliko grupa napredne slovenačke kulture – 27. aprila 1941. osnovao Antiimperijalnu frontu.
Na sastanku je Boris Kidrič analizirao novonastalu političku situaciju, naglasio značaj KPS i savezništva sa Sovjetskim Savezom u ratu protiv imperijalističkih sila i domaće gospode i dotadašnji rat proglasio imperijalističkim i nepravednim. Zbog tadašnje politike SSSR-a prema Nemačkoj, posle pakta Ribentrop-Molotov iz 1939, koju je KPS sprovodila, među imperijalističke države (i odgovorne za početak rata) ubrojane su plutokratske sile Velika Britanija i Francuska.
Posle napada Nemačke na SSSR, 22. aprila 1941, Antiimperijalna fronta menja ime u Osvobodilna fronta slovenskega naroda i ubrzo politički ujedinjuje gotovo ceo slovenački narod i uključuje ga u beskompromisnu borbu protiv okupatora. Komunisti su odmah promenili politiku AIF-a – po nalogu iz Moskve preusmerili su se na rat protiv fašizma, za neprijatelje su imenovali Nemce i njihove pomagače, a rat su prekrstili u pravedan i nisu više govorili o revoluciji, nego samo o oslobođenju. Takođe, komunisti više nisu naglašavali ulogu KPS nego samo OF-a, iako je partija u organizaciji nesporno imala vodeću ulogu, Veliku Britaniju i Francusku (kasnije i SAD) svrstavaju među saveznike u ratu, pozvali su narod, radnike i seljake na sabotaže i otpor okupatoru, na ustanak... Ubrzo su počele organizovane borbe protiv okupatora, posebno u italijanskoj Ljubljanskoj provinciji, i brzo prerastanje Osvobodilne fronte iz opšteslovenačkog oslobodilačkog pokreta u sistematsko stvaranje organizacije novostvarane narodne vlasti. Već u novembru 1941. bilo je samo u Ljubljani 188 terenskih odbora OF-a, u decembru 240, a u januaru 1942. čak 433. Drugi masovni borbeni oblik OF bila je Narodna zaštita (NZ), koja je uključivala više od dve hiljade ilegalnih boraca, organizovanih u vodove, čete i bataljone. OF je od svog nastanka izdavala svoj redovni list „Slovenski poročevalec“, a imala je i ilegalnu radio-stanicu sa redovnim programom.
Pored osnivača – Komunističke partije Slovenije, Hrišćanskih socijalista, Narodnih demokrata Sokola i Grupe kulturnjaka, u rad OF-a bili su uključeni i Udruženje seoskih mladića i devojaka, Stara pravda (1942. isključena zbog naklonosti Ravnogorskom pokretu Draže Mihailovića), Grupa ministara (iz jugoslovenske kraljevske vlade), Čoševa grupa (studenti Ljubljanskog univerziteta), Savez inženjera i Savez slovenačke omladine.
Brzi i snažni razvoj Osvobodilne fronte omogućio je da se Vrhovni plenum OF-a već na trećem zasedanju, u septembru 1941, konstituiše u Slovenački narodnooslobodilački odbor (SNOO) i donese prve četiri prelomne odluke - o uključenju slovenačkih partizanskih četa u NOPOJ, o zaštiti slovenačke nacije u borbi za oslobođenje i ujedinjenje, o uvođenju narodnog poreza i o raspisivanju zajma slobode.
Politika OF-a je zaokružena 1. novembra 1941. usvajanjem Programa Osvobodilne fronte i formulisanjem „Temeljnih tačaka OF-a“: borba protiv okupatora je ujedno i borba za ujedinjenje svih Slovenaca, nepriznavanje komadanja Jugoslavije, sloga i jedinstvo jugoslovenskih i svih slovenskih naroda pod vođstvom ruskog naroda a na temelju prava svake nacije na samoodređenje, borba slovenačkih narodnih masa za nacionalna i ljudska prava, lojalnost svih grupa koja sarađuju u OF-u, posle oslobođenja će na slovenačkoj teritoriji vlast preuzeti OF u celosti i uvesti doslednu narodnu demokratiju, pitanja koja prelaze okvir NOB-a rešavaće se posle oslobođenja na dosledan narodnodemokratski način, u skladu s Atlantskom poveljom posle nacionalnog oslobođenja odlučivaće o unutrašnjem uređenju ujedinjene Slovenije i o svojim spoljnopolitičkim odnosima slovenački narod sam, a OF će njegovo elementarno pravo zastupati i braniti svim sredstvima, te da će narodna vojska na slovenačkoj teritoriji izrasti iz slovenački narodnooslobodilačkih četa i Narodne zaštite.
Stoga je Edvard Kardelj, u martu 1942. godine, mogao izvestiti Vrhovni štab NOV i POJ i CK KPJ da je „Osvobodilna fronta stvarna vlast, ne samo u propagandističkom smislu, nego prava vlast i u samoj Ljubljani“.
Krajem februara 1943. IOOF-a je usvojio Izjavu triju osnivačkih grupa, tzv. Dolomitsku izjavu, u kojoj su se sokolska i hrišćanskosocijalistička grupa odrekle organizovanja sopstvene stranke ili neke druge političke grupacije i ponovo priznale KPS-u vodeću ulogu u OF-u.
Kapitulacija Italije, 8. septembra 1943, omogućila je Glavnom štabu NOV i PO Slovenije razoružanje italijanske vojske i vojni obračun sa kvislinčkim i četničkim jedinicama, odnosno belom i plavom gardom, te oslobođenje Ljubljanske provincije i Primorske Slovenije, u kojima je OF preuzela svu vlast. Prva značajna mera IOOF-a bila je naredba o opštoj mobilizaciji (od 17 do 45 godina), a druga raspisivanje izbora za Zbor delegata slovenačkog naroda, na kojima su birači (i muškarci i žene s navršenom 17. godinom) do kraja septembra izabrali u čitavoj Sloveniji više od 500 svojih predstavnika. Takođe, za administrativne poslove na oslobođenoj teritoriji IOOF je u osnovao Upravnu komisiju (sa odsecima za finansije, industriju, prosvetu...) u funkciji vlade.
U posebnom proglasu Vrhnovni plenum OF je sredinom septembra priključio Slovenačko primorje Ujedinjenoj Sloveniji u slobodnoj Jugoslaviji i time potvrdio volju primorskog stanovništva, koje se posle kapitualcije Italije diglo na ustanak i osnovalo svoj najviši organ vlasti, Narodnooslobodilačko veće (Narodnoosvobodilni svet).
Od 1. do 3. okrobra 1943. u Kočevju je zasedao novoizabrani Zbor delegata slovenačkog naroda, koji je izabrao 120 članova za Vrhovni plenum (SNOO) i 10 članova IOOF (predsedništvo SNOO-a) i naredio mobilizaciju sve žive snage i materijalnih dobara za pobedu nad nemačkim okupatorom.
U skladu s odlukama Drugog zasedanja AVNOJ-a udareni su temelji slovenačke državnosti u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije na Prvom zasedanju SNOO-a (Vrhovnog plenuma) u Černomelju, 19-20. Februara 1944, pa je SNOO promenio ime u Slovenački narodnosolobodilački savet (SNOS) i proglasio se najvišim slovenačkim predstavničkim organom (Skupštinom).
Osvobodilna fronta je nastavila delovati i posle Drugog svetskog rata pod istim imenom.
Na kongresu Narodnog fronta Jugoslavije u Beogradu, 5-7. avgusta 1945, Osvobodilna fronta postala je njegov sastavni deo.
Na Trećem kongresu OF-a, na desetu godišnjicu osnivanja, 26-28. Aprila 1951. u Ljubljani, OF je prihvatila provođenje ideje radničkog samoupravljanja i razvoj socijalističke demokratije. OF je tada imala 676.500 članova u 3.560 lokalnih organizacija.
U februaru 1953, na Četvrtom zasedanju Narodnog fronta izvršena je reforma strukture i preimenovanje u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, a Osvobodilna fronta je preimenovana u Socijalistički savez radnog naroda Slovenije.
Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
Europa u 19. stoljeću poprište je brojnih revolucija i kontrarevolucija. U novostvorenim uvjetima buržoaske „stabilizacije“ sve više jačaju lijevi pokreti: radnički sindikati i organizacije, političke partije i koalicije. Pariška komuna 1871. godine pruža najraniji model relativno uspješne socijalističke revolucije. Iako je ugušena u krvi već dva mjeseca nakon osnutka, ona postaje izvorom inspiracije brojnim suvremenicima (poput Karla Marxa i Friedricha Engelsa), ali i generacijama koje su ih slijedile (poput Lenjina). Predstavnicima svih reakcionarnih – fašističkih, monarhističkih, klerikalnih, ali i liberalno-buržoaskih interesnih skupina, ova će se historijska lekcija usjeći u podsvijest kao upozorenje da opasnost vreba slijeva.
Mladi Winston Churchill, aristokratskog društvenog profila i svjetonazora, krajem 1890-ih godina piše svoj jedini roman u kojemu jasno demonstrira najdublje političke strahove koji izviru iz njegova povlaštenog klasnog statusa. U kasnijoj autobiografiji, radnju Savrole: priče o revoluciji u Lauraniji, smještene „u neku imaginarnu balkansku ili južnoameričku republiku“, sažima tvrdnjom da se radi o „doživljajima liberalnog vođe koji je srušio samovoljnu vladu, samo kako bi ga progutala socijalistička revolucija“.[1]
Winston Churchill, 1899. godine (izvor: National Portrait Galleryprema Creative Commonslicenci).
Burni događaji u Rusiji 1917. godine dodatno su pojačali ovaj paranoični sentiment koji su mnogi dijelili iako, prema procjeni Erica Hobsbawma, u međuratnom periodu „niti jedan režim koji bi se pouzdano mogao nazvati liberalno-demokratskim nije srušen s ljevice. Opasnost je dolazila isključivo s desnice.“[2]
Ususret potpunom porazu multinacionalne imperijalističke intervencije protiv Sovjetske Rusije, Churchill je u veljači 1920. godine izjavio da boljševici, zbog raspuštanja parlamenta, „nisu dostojno društvo demokratskoj vlasti poput naše“.[3] Sedam godina kasnije, pri posjetu Rimu, navodno visoki demokratski standardi nisu ga spriječili da ustvrdi kako bi, da je Talijan, stajao uz Benita Mussolinija i njegove fašiste „od početka do kraja u [njihovoj] trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti Lenjinizma“.[4] Samoproklamirani šampion demokracije bio je 1927. godine uvjeren da je „Italija (…) pronašla protuotrov za ruski virus“.[5] Sličan je stav demonstrirao 6. studenog 1938. godine, tijekom rasprave u Donjem domu britanskog parlamenta, kada je u kontekstu realizacije Münchenskog sporazuma izjavio:
„Uvijek sam govorio da se, ako Velika Britanija bude poražena u ratu, nadam da ćemo pronaći jednog Hitlera koji će nas povesti nazad na naše zakonito mjesto među nacijama.“
Korak dalje u naklonosti prema Mussoliniju otišao je tadašnji američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, koji je s fašističkim diktatorom vodio privatnu korespondenciju. Štoviše, u jednoj prepisci sa svojim dugogodišnjim prijateljem, Roosevelt je svoj odnos s Mussolinijem opisao kao „prilično blizak“, referirajući pritom na Mussolinija kao na „izvrsnog talijanskog gospodina“.[6] Neki istraživači naglašavaju činjenicu da su tri uzastopne američke vlade tijesno surađivale s Mussolinijevim „antidemokratskim režimom koji je osiguravao povoljnu klimu za američke investicije te je podupirao američke napore u održavanju međunarodne stabilnosti“.[7]
AUDIO Mussolinijev promidžbeni spot iz 1929. godine u kojemu američkom stanovništvu poručuje: “Make America great!” (izvor:YouTube)
Niti imperijalistički napad na Etiopiju 1935. niti vojna intervencija u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine nisu bili događaji koji bi ozbiljno pokolebali Rooseveltovu privrženost fašističkoj Italiji. Nakon Anschlussa 1938. godine, kada Amerika počinje preispitivati dotadašnju politiku „udovoljavanja“ nacističkoj Njemačkoj, odnos prema Italiji ostaje isti u nadi da će Mussolini na neki način obuzdati svog novog saveznika, a možda se i okrenuti protiv njega. Ovi napori padaju u vodu 1940. godine kada se Italija, uplašena da neće stići ugrabiti svoj dio kolača, uključuje u Drugi svjetski rat. James Edward Miller, u svojoj recenziji knjige Davida Schmitza o američko-talijanskim odnosima od 1922. do 1940. godine, citira Schmitzov zaključak da se „Rooseveltova administracija suprotstavila ekonomskom nacionalizmu i vojnoj agresiji nacističke Njemačke, a ne fašizmu kao ideologiji ili sustavu“.[8]
Fašizam u teoriji i praksi
Što je ustvari fašizam? Michael Parenti ustvrdio je da se „fašizam od obične desno-patrijarhalne autokracije razlikuje u načinu na koji pokušava kultivirati revolucionarnu auru“.[9] Naime, radi se o promišljenoj strategiji kooptacije pojedinih dijelova ljevičarske retorike i simbolike, s ciljem zavođenja i preotimanja biračkog tijela koje je svoje nade dotad polagalo u lijeve (socijalističke i komunističke) partije. „Masovne mobilizacije, omladinske organizacije, radne brigade, sletovi, parade, simboli i slogani“,[10] sve su ove manifestacije, u koje su sada bili umetnuti i elementi nacionalističke mitologije, nacistima i fašistima služile kako bi otrgnule radničku klasu od principâ klasne borbe.
Nacističke radne brigade (Reichsarbeitsdienst), ustrojene prema vojnom modelu (izvor: wikimedia).
Najočitiji primjer ove kooptacije nalazi se već u samom nazivu Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, iako ona sa socijalizmom i obranom radničkih prava nije imala nikakve veze.
Parenti naglašava da fašisti u Italiji i nacisti u Njemačkoj ubrzo nakon dolaska na vlast ukidaju zakone o minimalnoj nadnici, plaćenom prekovremenom radu te propise o sigurnosti na radu. Zabranjeni su sindikati i štrajkovi, a radnike koji bi se pobunili protiv pogoršanja radnih uvjeta čekali su otkazi ili zatvorske kazne. Plaće u Njemačkoj smanjene su za 25-40 %, a u Italiji čak do 50 %. Postupci obaju režima jasno su ukazivali kamo je usmjerena zahvalnost vlastodržaca; ne prema narodu kojega se bezobzirno iskorištava te koji će, posve izmanipuliran, uskoro masovno ginuti na udaljenim ratištima, nego prema moćnim industrijalcima i vlasnicima krupnog kapitala koji su pružali financijsko i logističko zaleđe usponu te održavanju fašizma i nacizma. Stoga su ubrzo privatizirana čak i dobrostojeća državna poduzeća poput čeličana, elektrana, banaka i brodarskih kompanija. Porezne politike koje su Njemačka i Italija usvojile samo su dodatno pojačavale navedeni trend, najavljujući još izraženiji izvoz troškova u vidu kasnije eksploatacije robovske radne snage iz okupiranih zemalja.[11]
Apologeti fašizma često spominju drastičan pad stope nezaposlenosti za vrijeme Mussolinijevog i Hitlerovog režima, no redovito propuštaju navesti kojoj grani industrije treba pripisati implicirani porast proizvodnje. Naravno, radilo se o masovnoj mobilizaciji radno sposobnog stanovništva u primarnu svrhu ubrzanog naoružavanja za skoru agresivnu ekspanziju. Ratovanje je centralna tema fašističkog svjetonazora. Mussolini 1935. godine u eseju Doktrina fašizma vehementno tvrdi da „samo rat dovodi do najviših tenzija svu ljudsku energiju i utiskuje pečat plemstva na one koji imaju hrabrosti suočiti se s njime.“ Pacifizam se tretira kao kukavičluk i zločin, a promoviranje svjetskog mira – u smislu dugoročnog cilja čovječanstva – kao neprihvatljivu negaciju navodno inherentne biološke naravi pojedinca te idealiziranog kolektivnog nasljeđa ovog ili onog ratobornog plemena iz povijesnih udžbenika. Prema Mussolinijevu mišljenju, „iako su riječi divne stvari, puške, mitraljezi, avioni i topovi još su divniji.“[12]
AUDIO Predavanje Davida Glantza na američkom vojnom učilištu (izvor:YouTube)
U revizionističkom jurišu koji je uslijedio 1990-ih godina, postalo je naročito pomodno uspoređivati i izjednačavati Sovjetski Savez s nacističkom Njemačkom te komunizam s nacifašizmom. U tu je svrhu populariziran pojam „totalitarizam“, koji više služi propagandističkom denunciranju komunizma i socijalizma negoli, barem donekle, objektivnoj historijskoj evaluaciji događajâ iz 20. stoljeća. Negdje se usput prigodno zaboravilo na ključnu ulogu koju je Crvena armija imala u slamanju nacifašističkog eksperimenta te u oslobođenju europskih naroda od nepopravljivo rasističke, šovinističke, elitističke i imperijalističke ideologije. Njezin zločinački karakter kulminirao je razgranatom mrežom koncentracijskih logora u kojima je postupak istrebljivanja čitavih naroda podignut na industrijsku razinu. David M. Glantz, američki vojni povjesničar koji se specijalizirao za tematiku tzv. Istočnog fronta, naveo je statistiku prema kojoj su, u čitavom periodu Drugog svjetskog rata (od 1939. do 1945. godine), njemačke oružane snage uvjerljivo najveće gubitke (80 %) pretrpjele upravo u borbi protiv Sovjeta.[13] Dakle, možemo pouzdano reći da je dolazak komunistâ ubrzao okončanje strahota u Auschwitzu, Treblinki, Belzecu, Jasenovcu itd. Lebensraum, Hitlerov plan za istočnu Europu bio je sasvim jasan: očistiti put od lokalnog stanovništva (istrijebiti, protjerati, porobiti) i osigurati „životni prostor“ njemačkim kolonistima. Većina njegovih saveznika i pomagača adaptirala je ovu politiku naspram svojih lokalnih prilika. Nije ih zaustavilo iskrcavanje zapadnih saveznika u Normandiji, u što nas dokumentarci s National Geographica gorljivo pokušavaju uvjeriti. Iako je otvaranje drugog fronta svakako skratilo rat barem za godinu dana, ključni je napor izvršila Crvena armija.[14]
Zanemarene paralele i dvostruki standardi
Desmond Patrick Costello, u kratkom prikazu knjige Williama Evansa Scotta o francusko-sovjetskom predratnom paktu protiv njemačke agresije, naglašava tezu prema kojoj je esencija nacističke vanjske politike prisutna već kod Hitlerovih liberalnih prethodnika:
„Njemačko ponovno naoružavanje, Anschluss, ‘slobodne ruke’ na Istoku – ovo su stvari na kojima su Weimarski političari radili ništa manje od nacionalsocijalista. Bitna razlika […] bila je u tome što je Hitler vjerovao da Njemačka može ostvariti isključivu vlast nad Europom, dok su njegovi prethodnici mislili (ili su barem o tome govorili) u terminima partnerstva s Francuskom.“
Niz kontroverzi još je uvijek uočljiv osvrnemo li se na događaje neposredno uoči početka Drugog svjetskog rata. Jedna od njih tiče se pakta o nenapadanju između SSSR-a i Trećeg Reicha koji se u antikomunistički orijentiranim izvorima, medijima, ali i u službenoj politici pojedinih zemalja, redovito interpretira kao pakt o savezništvu, ako ne de jure, onda svakako de facto. No, što onda možemo reći o Poljskoj koja je s nacistima imala aktivan pakt o nenapadanju od 1934. do 1939. godine, tijekom kojeg je sudjelovala u komadanju Čehoslovačke?
Münchenski sporazum od 29. rujna 1938. godine po mnogočemu je također sličio na pakt o nenapadanju. Sklopljen između Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije, taj sporazum omogućuje njemačku aneksiju Sudeta (čeških pograničnih područja s većinski njemačkim stanovništvom), usprkos tada aktivnom obrambenom sporazumu između Čehoslovačke, Francuske i SSSR-a. Valja naglasiti da ni sovjetska ni čehoslovačka delegacija nije pozvana na konferenciju te da su uvjeti spomenutog tripartitnog sporazuma predviđali sovjetski vojni angažman tek nakon francuskog, uz predstojeći dogovor o koridoru prolaska sovjetskih jedinica kroz Poljsku ili Rumunjsku.
Čelnici i visoki dužnosnici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije uoči potpisivanja sporazuma u Münchenu (izvor: wikimedia).
Zbog anglo-francuskog savezništva, bilo je realno očekivati i britansku potporu.[15] No, budući da Francuska u Münchenu efektivno krši jamstvo koje je dala Čehoslovačkoj, SSSR je stavljen pred gotov čin, s ništavnim obrambenim ugovorom i propuštenom prilikom da se apetiti nacističke Njemačke obuzdaju već 1938. godine.
Francuska je 6. prosinca požurila potpisati i službeni dokument kojim bi se Njemačka obvezala na poštivanje mira između dviju zemalja. Joachim von Ribbentrop, njemački ministar vanjskih poslova, znakovito je zabilježio da je pakt s francuskim ministrom vanjskih poslova, Georgesom Bonnetom, „implicirao da Francuska prestaje zadržavati ikakav interes u svojim istočnim savezništvima“.[16] Iako je Bonnet uporno negirao ovakvu interpretaciju sporazuma, već i sama činjenica da se u diplomatskim krugovima potegla žustra rasprava daje za naslutiti da je on u Moskvi vjerojatno protumačen kao potencijalna prijetnja. Dakle, Sovjeti su do 1939. godine imali vrlo dobar razlog sumnjati u iskrenost anglo-francuskih delegacija u budućim pregovorima o uzajamnoj suradnji u slučaju nacifašističke agresije.
Abortirana alijansa i očajničke mjere
Sovjetska je diplomacija još u veljači 1933. godine na konferenciji Lige naroda o razoružanju predložila skicu deklaracije o definiciji agresije, a u prosincu iste godine sovjetski državni vrh podupire odluku o pokretanju kampanje za kolektivnom sigurnošću.[17] Sljedećih nekoliko godina ova su nastojanja rezultirala tek ograničenim uspjehom, čemu najbolje svjedoči činjenica da je SSSR, pored Meksika, jedina država koja je službeno podržala antifašističku republikansku vladu u Španjolskoj tijekom građanskog rata (1936-39) u koji su se aktivno uključile pojedine vojne formacije Njemačke i Italije. 15. ožujka 1939. godine njemačka je vojska okupirala i ostatak Češke (dan ranije, očito potaknuta iz Berlina, Slovačka je proglasila kvazi-nezavisnost), direktno kršeći postavke sporazuma iz Münchena. Činilo se da će ideja jedinstvene antifašističke alijanse konačno postati više od puste želje.
[5] direktivni dokument koji se izdaje lokalnim partijskim organizacijama.
[6] razjašnjenje politike Rientrop Molotov pakta / videti: fusnota 4.
