Ekipa iz čitave bivše Jugoslavije, nas tridesetak aktivista, radnika, studenata, nezaposlenih, demobilisanih boraca, profesora, novinara, odlučila je doći na proslavu Dana borca i godišnjice Bitke na Kozari u nedjelju 3. jula na Mrakovici, da po drugi put ukažemo na istorijski revizionizam prisutan u političkim govorima na glavnoj bini i tendenciozan pokušaj da se partizanstvo i četništvo poistovjete uz argumentaciju da su Srbi jedini nosioci i baštinici NOB-a, očit u govoru Ministra rada i boračko-invalidske zaštite Savanovića, koji je ne trepnuvši izjavio da je Republika Srpska nastajala i u Prvom a gotovo sigurno i u Drugom svjetskom ratu. Partizana i partizanki nema, mrtvi su da svjedoče da partizanski pokret nije bio ni nacionalni ni nacionalistički već pokret ugnjetavanog radništva i seljaštva."Sipila je taj dan kiša na Kozari Mladena Stojanovića, Esada Midžića, Mire Cikote, Josipa Mažara, Skendera Kulenovića i drugih, što bi loš pjesnik rekao “plakalo je nebo olovno."
Za razliku od prethodnih godina, na samom skupu je bilo dosta manje majica i postera Draže Mihailovića, a u programu je planiran i hor koji je izvodio partizanske pjesme. Aktivisti i aktivistkinje su, konstatovavši to, u jednom trenutku čak i razmišljali da napuste skup jer su procijenili da bi pjevanje partizanskih pjesama kao lani bilo suvišno, puki eho onog sto se odvijalo na bini i kozmetički ukras političkim govorima ministra Savanovića i njegovog srbijanskog parnjaka Vulina.
U tom komešanju primijetili smo kako se oko nas stezao obruč policije, uniformisane kao i u civilu, koja nas je neovlašteno snimala i na kraju prišla ne dozvolivši da prisustvujemo skupu, jer smo prošle godine ometali ceremoniju i protokol. Jer ovo organizuje država i ko smo mi da remetimo državni protokol? Natisnuvši se oko nas, policija je željela da legitimiše a i privede (ovo sam čula stojeći iza policije) jednog od učesnika međutim učesnici su se stisnuli jedni uz druge odbijajući da daju lične karte. U tom trenutku je novinarka, takođe jedna od učesnica, ušla u obruč predstavivši se i pitajući policajce na koji se konkretno zakon pozivaju i šta se to remeti, te se grupi ne dozvoljava pristup skupu. Preemotivno, mi njima da ne bi oni nama. Dok je tenzija dostizala vrhunac, grupi je spontano prišlo dvoje ljudi srednjih godina iz banjalučkog udzruženja “Josip Broz Tito” i pitali policajce zašto brane da grupa pjeva jer su i lani tako “otjerali pridošle Beograđane” a da zapravo “samo igraju kako im ovi na bini sviraju.” Ovaj “glas naroda” kao da je zbunio policajce što smo mi iskoristili za prve taktove pjesme: “Padaj silo i nepravdo” jer “narod ti je sudit zvan”.
U tom trenutku kao da je nešto puklo. Možda zbog blizine pendreka i pištolja, ili pak neprijateljskih pogleda “naše policije”, moje tijelo je počelo klecati, naročito desno koljeno. Osjetila sam strah ali i da ovo mora, da je nužno zauzimati prostor i da sloboda mora da se otima makar zbog generacija koje dolaze i koje ne zaslužuju da žive u laži. Da su mjesta stradanja mjesta gdje se dešava novo politčko, mjesta sa kojih učimo opirući se dominantnoj političkoj kulturi i mjesta koja nas uče da se antikolonijalna borba par exellcence vodila upravo tu, na Mrakovici. Da ju je vodio goloruk narod protiv sto puta jačeg neprijatelja. Da su proleterske brigade najsvjetliji trenutak jugoslovenske i, da, srpske istorije. I da oni Srbi nisu ovi Srbi - nacionalizam je podmetnut gladnom stomaku da ga još više izgladni - ovo znači parola “restauracija kapitalizma jeste jednako rehabilitacija fašizma.”
U ovim novim prostorima i u novo vrijeme, simbolički smo nošeni istorijskim trenutkom ljeta 1942. koji se tad, uprkos navodnoj nemogućnosti, materijalizovao i koji je pokazao šta znači misliti i djelati novu solidarnost i zajedništvo, a ne nacionalizam i partikularnost. Koji je omogućio socijalizam i tekovine do tad najvećeg opismenjavanja, besplatnog obrazovanja, jednakih plata muškaraca i žena, besplatnog zdravstva i socijalne brige. Bas kao i sedamdeset četiri godine kasnije kad se bitka protiv kompradorskih etnonacionalstickih elita koje su opljačkale “svoje narode” čini nemogućim, ovako mislimo Kozaru i ono šta nam je omogućila, a čega više nema.
Javni performans je moćan ali treba raditi da bismo ovo preveli na jezik koji shvataju svi, u ideje koje će podržati prekarni, gladni, obespravljeni. Treba raditi, neprekidno, teško, krvavo, baš kao partizani. Upravo sad treba tražiti da se 4. jula sljedeće godine na Kozari održi istorijski čas, ili javna učionica gdje će se otvarati poglavlja o starim i novim borbama, o privatizacijama i pljački, o nasilnim mobilizacijama i ratovima, o pobijenim komšijama i progovarati drugim jezikom koji ćemo svi razumjeti, i policija, i specijalci, i zaštitari kako Kozara ne bi bila samo jedan zbor gdje se ždere meso, pije pivo i kupuju majice sa spornim istorijskim likovima.
Zajedno učiti kako Srebrenica nije osveta za Jasenovac i kako je Tomašica kozaračka sramota. Kako Mital ekspolatiše radnike. Kako naći put iz kolektivne tragedije i kako sa ovako složenim istorijama moramo dalje, nalazeći jezik kojim govorimo da kapitalizmu nacionalizam, fašizam i podjele idu naruku da još više pljačka, a da se o tom što manje zna. Da se sve zaboravi pa istorija ponovo skroji po mjeri prljave savjesti, pa da joj neznalice i profiteri još i blagoslov daju. Što bi društveno, postade državno, a zatim i privatno.
U Bosni i Hercegovini, ubogoj, siromašnoj i podijeljenoj sa 90.000 nepismenih, u Evropi koja je sve više rasistička i ksenofobna, šta nam znači Kozara danas? Da li je moguća promjena službenog narativa bez da pucaju kičme i kosti? Novi poredak se neće samo dogoditi kako to priželjkuje međunarodna zajednica. Tajkuni, prevaranti i ratni zločinci neće dovijeka moći skrivati svoje stečevine - narod zna da je opljačkan, ali je i sistematski silovan i traumatiziran. Narod nije glup, narod odlazi jer ne želi da bije ove bitke, ne želi da im djeca bespotrebno pate. Policija nije glupa, oni hrane svoju djecu baš kao i mi svoju - hrane će biti sve manje, djece je već manje. Na istoj smo strani, samo to još ne znamo. Strah je realan, svi se plašimo, ali, drugovi i drugarice, nazad je samo provalija. Kozara je za sve nas prilika da se skupimo s drugima da kritikujemo reviziju prošlosti i zahtijevamo pravedniju i jednakiju budućnost. Kolektivizujmo borbe. Ili postanimo izbjeglice. Ako nas pobiju, pisaće “pali su u borbi za slobodu i socijalizam”.
Danijela Majstorović