Dvije vrste fašistoidnih politika

Datum: 
13.06.16

Potraga za tim kako elementi fašizma spontano nastaju iz suvremenih društvenih procesa osposobljava nas za uvid da fašizam ne proizlazi iz neke “pakosti” ili “neprosvijećenosti” svojih praktičara, već prije iz objektivnih povijesnih procesa, njihovih logika i unutrašnjih pritisaka i napetosti. Zato se protiv suvremenog fašizma nužno boriti na tom objektivnom nivou: na nivou mijenjanja povijesne strukture i njenih automatskih procesa. Razne moralističke kampanje, reklamiranje tolerancije i sl. ne mogu biti učinkoviti jer ne zahvaćaju povijesne uzroke. U stvarnosti su više bacanje pijeska u oči: vrlo često financiraju ih ili sprovode vlade i evropske ustanove koje inače potiču ili čak uvode upravo one procese koji uzrokuju suvremene fašistoidne prakse. Želimo li biti precizni, možemo u tim postupcima vlada i evropskih moralističkih kampanja primijetiti karakterističan autoritarni moment sadašnje liberalne politike: u demokraciji bi narod trebao određivati vlastima što da rade; sada pak vlast nalaže narodu što da radi, kako da misli i osjeća, podučavajući ga što je za njega dobro.

Moja općenita povijesna hipoteza je da su se u posljednjih dvadeset-trideset godina pojavile dvije vrste toga što, u nedostatku preciznijeg izraza, nazivamo “fašizam”. Svaku od tih vrsta suvremenog “fašizma” proizveli su raznorodni procesi, koji isprva nisu imali mnogo zajedničkog. Osobito što u “programu” nijednog od tih procesa nije zapisano da mora završiti u “fašizmu”. Ali kada su se učinci tih heterogenih procesa iskristalizirali i prepleli, pokazalo se to što zbog pomanjkanja boljeg izraza imenujemo “fašizmom”.

O dvije pogreške teorijske analize

Krajem osamdesetih i ranih devedesetih mnogi su od nas bili šokirani kada su se počeli pokazivati elementi koji su uživali masovnu potporu, a mi smo u njima vidjeli fašistoidne elemente. Bili smo tako potreseni da smo nekako zaboravili razmišljati o drugom svojstvu tog povijesnog događanja, i inače, da se ti pojedinačni fašistoidni elementi nikada nisu povezali u historijski uzorak fašizma. U ranim devedesetim, s nekakvom teorijskom lošom savješću djelomično smo se distancirali od svoje vlastite teze, pa smo govorili o “kulturnom fašizmu”. Ideološki sastojci bili su, naime, vrlo snažni, važnost su zadobivale rasističke i krajnje nacionalističke ideologije, koje su se oslanjale na mitologiju kanonske nacionalne lijepe književnosti: to je bila ideološka podloga za političke prakse koje su potpalile rat u Jugoslaviji, dovele do etničkog čišćenja te konačno i do genocida.

Najprije, dakle, nismo mogli konceptualizirati zašto su ti ideološki i politički elementi uistinu fašistoidni, ali se svejedno ne artikuliraju u uzorak povijesnog fašizma.

Druga pogreška koju smo učinili bila je još teža: naime, nismo prepoznali da se već godine 1992. u Sloveniji pojavila i drugačija vrsta fašistoidne prakse. Za nju je bilo karakteristično geslo “Ni lijevo ni desno, već bolje” (s portretom predsjednika stranke i sa stranačkim oznakama). Kod te izborne lozinke, koju je proglasila liberalno-demokratska stranka, odmah sam pomislio na klasičnu studiju o francuskom fašizmu “Ni droite, ni gauche” (tj. ni lijevo ni desno), čiji je naslov lozinka pod kojom je nastupala fašistička ideologija u Francuskoj[2]. Ali bez obzira na povijesnu analogiju, tu smo si lozinku tada pogrešno tumačili. Vođa te stranke bio je stari partijski aparatčik, njeni kadrovi bili su većinom karijeristi svih režima, pa smo mislili kako depolitiziraju svoj diskurs jer ne žele da se ljudi sjećaju njihove prošlosti. S tim geslom su pobijedili.

Kada je skoro dvadeset godina kasnije, u predizbornoj kampanji 2011., župan Ljubljane predstavio svoju novu stranku, reklamirao ju je sličnim riječima: “Nećemo govoriti o ideologijama, već ćemo provoditi svoj program.” (Program tada još nisu imali.) Grozno je što je govornik toga gesla tada postao najomiljeniji političar te je sa svojom novom strankom pobijedio na izborima.

Dvije vrste fašistoidnih političkih praksi

Postoje, dakle, dvije povijesne vrste fašistoidnih političkih praksa. Nastale su u kratkom razmaku, jedna iza druge. Njihovo temeljno svojstvo je da su “antipolitičke”, a inače se u mnogo toga međusobno razlikuju.

1. Prva fašistoidna politička praksa prodrla je na prijelomu iz osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća. Možemo je nazvati romantični “kulturni fašizam”. Njegova osnovna ideologija je nacionalizam 19. stoljeća, ali bez liberalnih dimenzija; vrlo jak sastojak je rasizam, u nas pretežno u orijentalističkoj varijanti (Evropa/Balkan; mitologija “srednje Evrope”); kada dobije priliku, ta politika organizira etničko čišćenje (bilo pomoću redovne vojne sile ili pomoću paravojnog nasilja, bilo pomoću upravnih mjera, kao u slučaju izbrisanih u Sloveniji); trudi se stvoriti autoritarnu državu. Ukratko: to je “antipolitika” u romantično-rasističkom stilu.

2. Drugu praksu mogli bismo nazvati realistička tehnokratska “ne-politika”. Sama o sebi razglašava kako se ne bavi ideologijom, da se “ne radi o politici”, već da rješava probleme, upravlja društvom, inzistirajući na uvažavanju strukovnih odluka. Njena ideologija je liberalna: sloboda, jednakost, tolerancija, multikulturalizam; zato što ostaje na ravni pretpostavki modernih (buržoaskih) političkih sistema, na njihovom “nultom stupnju”, uglavnom je “nevidljiva”. Stil te politike je autoritaran, iako deklarirano “nepopulistički”; narodu ne laskaju, već ga preziru. Dobije li ta politika priliku, uvodi zakonske i podzakonske propise koji omogućavaju praktičnu diskriminaciju i pretjerano iskorištavanje (posebno migrantskih radnica i radnika, nedržavljanki i nedržavljana, ali i prekarnih radnica i radnika, tzv. samostalnih poduzetnica i poduzetnika, onih koji rade preko ugovora građanskog prava itd.). Općeniti učinak te politike već se afirmira: to je kvazikastinsko društvo, utemeljeno na raznolikosti pravih statusa i osobito radnih statusa (redovno zapošljavanje, prekarna zapošljavanja, samostalni poduzetnici u položaju podizvođača, nezaposleni…) i na segmentaciji tržišta radne snage[3].

Upitati se moramo dvoje:

1. Zašto i kako uopće može doći do te vrste “antipolitike”?

2. Zašto je “antipolitika” tako popularna?

Moja hipoteza je sljedeća: postoje dvije glavne strukturne konstelacije koje omogućavaju fašistoidne politike: jedna im pribavlja masovnu potporu, a druga je izvor “proširene reprodukcije” fašistoidnih političkih praksa samih.

Na pitanje o obljubljenosti i masovnoj potpori fašistoidnim “antipolitikama” možemo odgovoriti pogledamo li na društvene procese odozdo prema gore. Na pitanje o proizvodnim izvorima fašistoidnih “antipolitika” možemo odgovoriti pogledamo li odozgo nadolje.

Strukturne konstelacije nastale su jedna iza druge i omogućile su nastanak dviju vrsta političkih praksa: konstelacija koja se povijesno prva iskristalizirala aktivirala je romantični “kulturni fašizam” i osigurala masovnu potporu fašistoidnim praksama; konstelacija do koje je došlo odmah iza prve prouzročila je realistički “tehnokratski fašizam” i osigurala je fašistoidnim praksama više ili manje stalno uporište u politikama novih vladajućih klasnih koalicija.

Otkuda masovna potpora fašistoidnim “antipolitikama”?

Restauracija kapitalizma zahtijevala je uspostavljanje novog “klasnog kompromisa” ili da se barem pribavi pasivni pristanak radnih masa na novu podređenost i novo iskorištavanje, koji su puno gori i suroviji negoli u socijalističkoj prošlosti. I socijalističko samoupravljanje je bilo nekakav krhki “klasni kompromis”, koji se temeljio na uzajamnoj blokadi birokratsko-menadžerskih frakcija i radničke klase. Kada je svjetska kriza osamdesetih godina zahvatila i Jugoslaviju, potkopala je oba temelja samoupravnog kompromisa: pouzdanost zaposlenja i pouzdanost nadnica. Prvi put nakon 45 godina socijalizma došlo je do masovne nezaposlenosti, realni dohoci su padali, sve gora inflacija još je povećavala neizvjesnost. Samoupravljanje u poduzećima nije se moglo sukobiti s tim problemima, s kojima se moglo suočiti samo na nivou nacionalne ekonomije i cjelokupne savezne države. Radništvo se počelo samo organizirati izvan samoupravnih mehanizama (“divlji štrajkovi”, samostalni sindikati) i okretalo se neposredno državi. Sve realnija postala je mogućnost da će doći do sukoba između radnih masa i državno-partijske birokracije.

Mogućnosti da dođe do obnove socijalizma kroz samoupravne mehanizme na početku osamdesetih više nije bilo. U šezdesetim je godinama sistem “tržišnog socijalizma” zatvorio radničko samoupravljanje u pojedinačne proizvodne jedinice, koje su (barem u tendenciji) djelovale kao individualni kapitali, koji se socijaliziraju tek ex post, na tržištu. Sa stajališta pojedinačnog poduzeća nije bilo moguće adekvatno se oduprijeti globalnoj neokonzervativnoj/neoliberalnoj ofenzivi, koja je potkopavala nacionalne privrede. U osamdesetim godinama Jugoslavija je doduše napustila “tržišni socijalizam” i pokušala nadomjestiti ex post tržišne mehanizme “samoupravnim sporazumijevanjem”, koje bi pojedinačne proizvodne procese socijaliziralo ex ante i djelovalo kao nekakvo planiranje “odozdo”. Taj sistem bio je krut, donio je hipertrofiju pravne regulacije i osobito omogućio uspostavljanje monopola, monopolističko ucjenjivanje i rentu za posjednike monopola. Društveno samoupravljanje od samog je uvođenja bolje funkcioniralo, afirmirajući nekakve “ukrštene spone” između teritorijalnih i proizvodnih jedinica. Ali u krizi je moglo funkcionirati samo kao sistem redistribucije, a ne kao mehanizam političkog odlučivanja i političkog usmjeravanja cjelokupnog društva.

Tako je u krizi i pri rastućem pritisku masa na sceni ostala samo država – ali ne samoupravna socijalistička država, već država državno-partijskih birokracija, koje su se još od kasnih šezdesetih godina organizirale po republikama, a ne u saveznoj vlasti. Republičke birokracije su se, od sedamdesetih godina nadalje, legitimirale pomoću nacionalizma, dok su ideološko-legitimizacijski rad prepustile ideološkim aparatima države (nacionalnim i nacionalističkim kulturnjačkim “elitama”) koje su, kao podređenog partnera, primile u vladajuću koaliciju (u kojoj je bio i drugi, ali neusporedivo moćniji partner – privredna birokracija, tj. menadžerski sloj).

Suočene s prijetnjom narodnog ustanka, državno-partijske i privredne birokracije su se reartikulirale. Prepustivši ideološku inicijativu nacionalističkim birokracijama ideoloških aparata, one su iskoristile svoju autoritarnost i vodeće položaje u privredi te upotrijebile individualističku atomizaciju masa (koju je osigurala nekadašnja potrošačka integracija radništva u “tržišnom socijalizmu”, a kasnije je produbila panika pri nezaposlenosti i siromaštvu) da zaustave klasnu politizaciju radnih masa. Koalicije državnih, privrednih i kulturnjačkih birokracija u pojedinim saveznim republikama napustile su socijalistički projekt, depolitizirale mase oko projekata “nacionalnih država” – i sačuvale vlast tako da su promijenile sistem.

Prva vrsta “antipolitike” s fašistoidnim elementima, romantični “kulturni fašizam”, tako je posljedica više istovremenih procesa: nemoći i rasapa samoupravnog sistema pod pritiskom svjetske krize i globalne neoliberalne ofenzive; reartikulacije vladajućih političkih, privrednih i ideoloških birokracija; uspješne prerade otpora masa u zahtjev za autoritarnim afirmiranjem “nacionalne države”.

Te nove “nacionalne” države uspostavili su, doduše, pod krinkom ideologije 19. stoljeća, ali one su stvarno države potpuno nove vrste, države globaliziranog kapitala u trenutku (vjerojatno konačne) krize nekadašnjeg hegemonog euroatlantskog područja.

Otkuda očuvanje i obnavljanje fašistoidnih politika?

Nova država obavlja dvije glavne zadaće: takmiči se s drugim državama da privuče kapitalska ulaganja na svoj teritorij; upravlja ljudskim resursima na svom teritoriju. Kapital će privući ako stvori kapitalu ugodnu okolinu: niske nadnice, malo ili ništa prava iz rada, slabi sindikati, odsutnost političke zastupljenosti radnih masa, niski porezi, niska ili nikakva socijalna davanja…; osigurati treba i prometnu infrastrukturu, komunikacijske mreže, odgovarajući bankarski i pravni sistem, opću sigurnost itd. Kod upravljanja ljudskim resursima mora osigurati odgovarajuće obrazovanje stanovništva, mobilnost i fleksibilnost radne snage, segmentaciju tržišta radne snage koja onemogućava klasno organiziranje, razne pravne statuse koji omogućavaju višak iskorištavanja, discipliniranje radne snage, nadzor nad stanovništvom. Države će, dakle, djelovati sukladno svojoj novoj ulozi ako će od političkog odlučivanja odrezati svoje stanovništvo i ako će biti sposobne izvršavati protunarodnu politiku u korist kapitala. Fašistoidni elementi organski se uklapaju u taj uzorak i k tome pomažu njegovoj učinkovitosti.

U toj situaciji može se dogoditi značajan obrat: zatirane i iskorištavane mase mogu svoju samoobranu samoniklo organizirati na način identitetskih zajednica. Osnovna jedinica preživljavanja – domaćinstvo, sada nema više stalnih i pouzdanih izvora dohotka. Članice i članovi, koji doprinose u proračun domaćinstva, imaju različite, često neredovne izvore dohotka, neki mogu biti nezaposleni, brojni djeluju u sivoj ekonomiji ili se bave nelegalnim stjecanjem dobiti. U tim prilikama treba zaoštriti obiteljsku disciplinu kako bi domaćinstvo preživjelo. Sve dohotke treba usmjeriti u obiteljski proračun, nitko ne smije izostati. Zaoštriti treba i nadzor nad ponašanjem i načinom rada članica i članova obitelji, pogotovo žena i djece. U jačanju nadzora i zaoštravanju discipline dobro dođu oruđa koja su pri ruci: religiozna ideologija, etnička lojalnost, tradicionalne vrijednosti. Tzv. obnova patrijarhalne obitelji, uskrsnuće tradicionalnih obrazaca, “retradicionalizacija” – sve su to novi načini društvenosti, koje iznuđuje suvremeni kapitalizam. Identitetska konstrukcija učvršćuje veze u domaćinstvu, ujedno omogućujući da se ponovno uspostavi mreža potpore u okolini koju su inače uništili kapitalistički procesi.

Za identitetske grupe je karakteristično da su autoritarne prema unutra i ekskluzivne prema vani. Automatska identitetska obrana zatiranih i iskorištavanih masa prema tome trga društvene veze – i time podupire asocijalne procese, na kojima kapital utemeljuje svoju vladavinu.

Na te automatske obrambene reakcije depolitiziranih masa mogu se ponovno parazitski priključiti strategije vladajućih. Osuvremenjene nacionalističke ideologije 19. stoljeća, koje su već odavno ostale bez emancipacijskog naboja, mogu upotrijebiti za oblikovanje identitetske zajednice, koja će služiti kao društveni oslonac suvremenoj državi. Tako se nekadašnja nacionalna država preobrazila u identitetsku državu. Fašistoidne prakse su toj društveno-političkoj konstrukciji takoreći imanentne.

Sa slovenskog preveo: Srećko Pulig

————————————————————–

[1] Autorizirani magnetogram rasprave na simpoziju.

[2] Zeev Sternhell, “Ni droite, ni gauche. L’idéologie fasciste en France”, novo prošireno izdanje, Complexe, Bruxelles 2000. (prvo izdanje 1983).

[3] Više o tome: Rastko Močnik, Trg delovne sile in sestava delavskega razreda. “Teorija in praksa”, jan.-feb. 2011., letn. 48, št. 1, str. 178-205; Branko Bembič, Manj razviti nam kažejo našo prihodnost, intervju za “Dnevnikov” Objektiv, “Dnevnik”, 25. augusta 2012.

 

Preuzeto sa Portal NOVOSTI