Ivo Lola Ribar

Ivo Lola Ribar na svom konju Lisku, Novembra 1943. godine. Izvor slike: Muzej AVNOJ..

 

Ivo Lola Ribar (23. April 1916 – 27. Novembar 1943) bio je jedan od srazmerno brojnih pristalica i pripadnika KPJ koji su poticali iz istaknutih građanskih porodica, kakva je bila zagrebačka porodica Ribar. Ivin otac, Ivan Ribar, bio je istaknuti jugoslovenski političar, advokat, član Demokratske stranke, sklon idejama “građanske levice”. Ivo je od ranog detinjstva dobio mogućnost da u okviru imućne i ugledne porodice, koja je od 1923. živela u Beogradu, razvija svoju istinski svestranu ličnost. Veoma uspešan učenik, rano postaje i znalac više stranih jezika, sklon literaturi, filozofiji, matematici. Još kao gimnazijalac “otkriva” Marksa i Engelsa i, na zaprešašćenje školskih vlasti, druži se sa komunistima. Nezadovoljni poretkom u državi i sveukupnim društvenim odnosima, kako u Jugoslaviji tako i u svetu, iako socijalno privilegovani, ne osećajući neposredno njihovu težinu, ali shvatajući ozbiljnost socijalnih problema, pojedinci poput Lole Ribara opredeljivali su se za revolucionarnu radničku partiju u kojoj su pronalazili garanciju srećnije budućnosti. Tokom 1934/35. boravio je u Parizu i Ženevi, izučavajući razna metodološko-filozofska dela, ali se na studije ipak vraća u Beograd. Upisavši se na studije prava u najburnijem periodu studentskih demonstracija protiv diktatorskog monarhističkog režima, postao je – komunista i član komunističke omladine (1935): “Ja sam vidio sadržinu svog života u radu sa drugovima, u toj ljubavi drugova prema meni i mojoj ljubavi prema drugovima”, reći će Veljku Vlahoviću s proleća 1936. posle burnih studentskih demonstracija u kojima je bilo i žrtava. Tokom 1936--1938. Lola je predstavljao studentsku omladinu na međunarodnim konferencijama, a već 1936. postao je član KPJ. Veoma brzo je postao jedan od najbližih saradnika J. B. Tita u izgradnji KPJ, zadužen za omladinsku organizaciju (SKOJ), u kojoj razvija borbeni antifašizam. Kao tek svršeni student prava, u zimu 1939/40. bio uhapšen i tokom noći, iz postelje, odveden u beogradsku Glavnjaču, odakle je sa grupom drugih istaknutih komunista upućen, u lancima, u zloglasni režimski logor u Bileći. Posle oslobođenja iz logora nastavlja da radi u Partiji, a najznačajniji zadatak bilo je organizovanje omladine. Pod uticajem Lole Ribara, SKOJ je postao snažna organizacija, a sam Lola je oktobra 1940. postao najmlađi član rukovodstva KPJ – njenog Politbiroa. Sa okupacijom Jugoslavije intenzivirala se ilegalna aktivnost KPJ, a u njenom središtu je i Lola Ribar: angažuje se na podsticanju omladine da pristupa partizanima, sastavlja motivišuće letke, održava tajne veze i sastanke sa ilegalcima, učestvuje u svim važnijim zasedanjima Politbiroa. Sredinom septembra, nekoliko dana posle Titovog odlaska iz Beograda, i sam Lola prelazi na slobodnu teritoriju u zapadnoj Srbiji. Kao član Vrhovnog štaba najviše je posvećen omladinskim pitanjima, budući i dalje na čelu omladinske organizacije. Među poslednjima napušta sedište prve slobodne teritorije u Evropi - Užičke republike i prelazi u Sandžak, a kasnije sa oduševljenjem svedoči osnivanju Prve proleterske brigade, decembra 1941. Zajedno sa Edvardom Kardeljom činio je uže telo Centralnog komiteta – svojevrsni “sekretarijat”, sa širokim ovlašćenjima, uključujući i samostalno donošenje odluka i kontakte sa organizacijama na terenu i Kominternom. Sedište ovog “sekretarijata” bilo je u Zagrebu, u koji su Kardelj i Lola stigli incognito, sa lažnim identitetom i gde je Lola razvio navodno advokatsku, a u stvari – ilegalnu delatnost u samom centru grada, u advokatskoj kancelariji Vladimira Velebita. Iz Zagreba je umakao u poslednjem trenutku: iste večeri kada je napustio grad, u kući u kojoj je boravio izvršena je racija. Juna 1942. ponovo je u misiji u Zagrebu, odakle po Titovom naređenju organizuje i prebacivanje svog oca, Ivana Ribara, na slobodnu teritoriju. Posle održanog Prvog zasedanja AVNOJ-a novembra 1942, na Titov predlog, Lola se angažuje na organizovanju omladinskog kongresa, budući da je krajem 1942. od 150.000 boraca NOP-a čak 110.000 bilo mlađe od 26 godina. Na omladinskom kongresu 27 – 29. decembra 1942. u Bihaću učestvovalo je 365 delegata i tada je formiran Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije, na čelu sa Lolom Ribarom. Januara 1943. boravio je u Sloveniji, čiji delegati nisu mogli da prisustvuju kongresu USAOJ. I tu je aktivno radio na čvršćem povezivanju ljudi sa terena sa centralnim organima NOP-a. U leto 1943. nalazio se u Bosni i Dalmaciji, gde je primio kapitulaciju italijanskih trupa u Splitu. Očekujući put na koji je trebalo da krene kao predstavnik Vrhovnog štaba pri savezničkim snagama, Lola je dobio vest o pogibiji brata Jurice, oktobra 1943. kod Kolašina. Rešio je da o tom ne obaveštava oca, zauzetog pripremama Drugog zasedanja AVNOJ-a. Umesto toga, ostavio je kod Tita jedno pismo za oca, koje će stari Ribar dobiti tek mnogo godina kasnije. Uoči Drugog zasedanja AVNOJ-a, Lola je krenuo u svoju misiju kod saveznika, sa ciljem da učvrsti međunarodni položaj NOP-a i razjasni saveznicima stanovišta njegovog rukovodstva. Neposredno pred poletanje aviona sa članovima jugoslovenske misije sa Glamočkog polja, nemački avion, koji se iznenada pojavio, izbacio je bombu na avion u kojem se nalazila misija. Lola je tom prilikom izgubio život. Među prvima je proglašen za Narodnog heroja, novembra 1944.

Osim što je Lola bio simbol omladinskog žara i borbenosti, ostala je upamćena i snažna romantična priča o ljubavi Slobode Trajković i Lole Ribara, koja je prekinuta ratom i ubistvom gotovo čitave porodice Trajković maja 1942. Jedno Lolino pismo Slobodi, po mnogo čemu jedinstveno, napisano još septembra 1941, za slučaj da se više nikada ne sretnu, otkriva strasnu povezanost lične sreće sa ostvarenjem ideala za koje su se oboje borili.

 

Literatura:

Narodni heroji Jugoslavije, Beograd, Titograd 1983; I. Matović, Ivo Lola Ribar, Gornji Milanovac 1981; Ž. Stanković, Ivo Lola Ribar, Beograd, Split 1977; J. Petričević, Ivo Lola Ribar, ponos pokoljenjima, Beograd 1978; M. Miković, Braća Ribar, Sarajevo 1967; Likovi revolucije, Beograd 1964.